[ad_1]
„Nije naš cilj da stvorimo život”, rekla je Magdalena Żernicka-Goetz kada su rezultati njezina istraživanja objavljeni u stručnom časopisu Nature. Pa ipak, ta istraživačica matičnih stanica sa Sveučilišta Cambridge i njezin tim uspjeli su nešto što vrlo nalikuje na stvaranje novog čovjeka iz epruvete. O tome je sredinom lipnja londonski Guardian objavio: „Vrtoglavi napredak: Stvoreni sintetički ljudski embriji”.
Tada je Żernicka-Goetz na konferenciji u Bostonu predstavila rezultate istraživanja, a ubrzo je ono preliminarno objavljeno. Slučaj je htio da se gotovo istovremeno objave nalazi jedne skupine istraživača iz Izraela na istu temu.
To je bio startni pucanj za poplavu medijskih naslova koji upozoravaju da nas možda čeka stvaranje Frankensteina.
Što su učinili znanstvenici iz Cambridgea i Izraela? Uspjeli su iz matičnih stanica dobiti tvorevinu koja nalikuje na ljudski embrij i održavati ju do starosti od 14 dana. Takav razvoj u laboratoriju nikome prije nije pošao za rukom.
„Crna kutija“ početnog razvitka
Ljudi danas mogu stići do Mjeseca i dna oceana, ali je o prvim trenutcima našeg začeća malo poznato. Jer, teško je izvući podatke iz embrija, a da se istovremeno ne ugrozi život u nastajanju.
Traže se zaobilazni putevi, recimo pomoću životinjskih embrija ili embrionalnih modela koji pomažu da se bolje razumiju fenomeni spontanog pobačaja, genetskih oboljenja ili urođenih poremećaja organa.
Żernicka-Goetz kaže kako želi rasvijetliti „crnu kutiju” najranijeg razvoja jednog ljudskog bića. Mnogima to zvuči kao da otvara vrata zastrašujućeg znanstveno-fantastičnog filma u kojem će se ljudi po nahođenju stvarati u epruveti.
Stvar nosi proturječnosti: embrionalni model bi trebao biti što sličniji prirodnom originalu. „Ali što se više približimo originalu, to su jači etički problemi koji su nas isprva držali dalje od ove tematike“, kaže Hank Greely, profesor prava i etike na Sveučilištu Stanford.
Drugim riječima, znanost bi se približila, ali ne previše kako se ne bi opekla.
Jesse Veenvliet iz dresdenskog Instituta Maxa Plancka za molekularnu biologiju i genetiku priča da ga je obuzela jeza kad je gledao rezultate novog izraelskog istraživanja. Veenvliet naime na prvi pogled raspoznaje što je pravi embrij, a što model iz laboratorija, ali ovdje više nije bio siguran. „Izgledali su fantastično“, kaže on.
Ipak, Veenvliet se pridružuje mnogim kolegama u ocjeni: „Ove modele ipak ne možemo nazivati embrijima.“ Zato i Međunarodno društvo za istraživanje matičnih stanica radije govori o „embriolikim modelima”.
Ali, etičar Greely je sumnjičav. Kaže, mogu biolozi do mile volje ponavljati da nešto nije „pravi” embrij. Ako jednog dana bude mogao postati ljudska beba – onda to jest embrij, kako god ga oni zvali.
Greely čak misli da se ovakve jezične pikanterije primjenjuju jer znanstvenici žele nastaviti s istraživanjima, te nekako umiriti javnost.
Sa životinjama se stiglo dalje
Istini za volju, tvorevine koje su sada razvijene u laboratorijima nikako ne bi mogle „porasti” i živjeti. To i nije bila namjera, kaže Jesse Veenvliet. Kad se detaljnije pogleda, ipak ima velikih razlika u odnosu na ljudske embrije, naglašava on.
S modelima životinjskog embrija već se otišlo dalje. Ovog travnja su istraživači u Šangaju laboratorijski stvorili blastoide iz matičnih stanica majmuna i usadili ih u matericu majmunice.
Blastoidi su skupovi stanica koji sliče embriju – to jest, oplođenoj jajnoj stanici – prije nego što se ugnijezdi u sluzokoži materice.
Majmunice su potom zbilja pokazivale prve znakove trudnoće. Ali, to je prestajalo poslije nekoliko dana. Dakle ni kod životinja znanost još nije blizu da stvori umjetni život, čak ni uz pomoć prave materice.
Pravilo od 14 dana
U većini zemalja je znanstvenicima dopušteno istraživati embrije upravo do 14 dana njihova razvitka. Tako je recimo u Kini, Velikoj Britaniji ili Kanadi.
U Njemačkoj, Turskoj ili Rusiji su takvi eksperimenti u teoriji sasvim zabranjeni. U Brazilu i Francuskoj nema vremenskog ograničenja, a u SAD-u sve ovisi o saveznoj državi u kojoj se znanstvenik nalazi.
Zašto se većinom eksperimenti koče poslije dva tjedna početnog razvoja embrija? Takve su bile preporuke čuvenog izvještaja iz 1984. godine koji je izdala skupina pod vodstvom engleske filozofkinje Mary Warnock.
Nakon dva tjedna razvoja kod embrija počinje faza plintrulacije, odnosno razvoj različitih slojeva od kojih će se kasnije razviti tkiva i organi. Nakon dva tjedna također više nije moguće da se embrij razdvoji u buduće jednojajčane blizance.
To je, dakle, rok poslije kojeg počinje individualizacija budućeg organizma.
Osamdesetih godina rok od 14 dana djelovao je kao razuman kompromis. Usplahirenost društva se tako primirila, a znanstvenici su ipak dobili prostor da dalje istražuju. Ionako desetljećima tehnički nije bilo moguće da se embriji u laboratoriju kultiviraju duže od pet ili šest dana.
Danas se došlo upravo do granice od 14 dana, kako pokazuju istraživanja iz Cambridgea i Izraela. Mnogi znanstvenici zato misle da je ograničenje postalo besmisleno – jer od ovakvih umjetnih embrionalnih modela ionako (još uvijek) ne može nastati život.
Međunarodno društvo za istraživanje matičnih stanica je još 2021. tražilo da se ponovo razmotri pravilo od 14 dana.
Jesse Veenvliet iz Instituta Maxa Plancka također misli da je vrijeme da se rok produži. Kaže, potrajalo je točno tri desetljeća od uspostavljanja pravila o 14 dana do trenutka kad su znanstvenici uspjeli „uzgojiti” embrij izvan materice.
Ako bi se rok pomaknuo recimo na 21 dan – a tada već u embriju nastaje zametak budućeg srca – znanstvenicima bi vjerojatno trebalo još tri desetljeća da uspiju da toliko održe umjetni embrij, kaže Veenvliet.
„Dvostruki moral” u Njemačkoj
U Njemačkoj je pravna situacija osjetljiva. Istraživanje na embrijima je sasvim zabranjeno zakonom koji je donesen 1990. godine.
A opet, tko zna koliko tisuća embrija ostaje od parova koji su ušli u proceduru umjetne oplodnje. Kako im ti embriji više nisu potrebni, dopušteno je uništiti ih, baciti u otpad ili zalediti.
Ali nikako se na njima ne smiju obavljati istraživanja, kaže pravnik Jochen Taupitz. On u tome vidi dvostruki moral – jer istovremeno je u Njemačkoj dopušteno istraživanje na embrionalnim matičnim stanicama koje se uvezu iz inozemstva.
Taupitz se nada da će netko konačno pred Saveznim ustavnim sudom podnijeti tužbu protiv zabrane istraživanja.
No, da bi došao dotle, netko bi prvo morao biti kazneno gonjen jer je provodio zabranjena istraživanja. A to do sada ni jedan znanstvenik nije htio riskirati.
Anna Carthaus
Deutsche Welle
[ad_2]
Source link