N. Nekić: Hrvatsko selo umire, Hrvatska Država s njim

Jednom je davnih godina imao moj dragi Toma vinograd i sedmero djece. Došli njihovi i rekli: plaćat ćeš porez na vinograd, na čokot, na grožđe i vino. Izdržao Toma nekoliko godina, dolazili oni i pregledavali vinograd, čokote, bačve i kazan za rakiju jer je možebitno on od ostataka grožđa ispekao rakiju. To našli, to rekvirirali, porez uredno naplatili. I onda jednoga jutra uzeo Toma sjekiru i pošao u vinograd pa ga svega sasjekao. Nema više Tome, ni vinograda ni djece njegove. Poumirali, odselili. Eno ih u blizim europskim i dalekim kanadskim zemljama.

Strašna je pohara izvršena nad hrvatskim selom i kao da je u planu dovršetak te pohare, nastupa doba slobodne kupnje hrvatske zemlje. Tko ima đengi – kupuje. Ne samo onu plodnu slavonsku i srijemsku, pitomu moslavačku i ljupku zagorsku, nego i kamene komade ležaja na obali toploga mora. Ovo naročito! Kakvo pomorsko dobro! Kakvi bakrači! Ni ne znamo što je sve od našega narodnoga sveukupnoga blaga otplovilo na dno mora i u tuđe ruke u daljinama: koliko voda, izvora života, koliko šuma, koliko crnoga podzemnoga blaga, toga prokletoga naftnoga i plinovitoga demona; koliko dobrih tvornica koje su počinjale radom u šest izjutra pa se u dva moglo kući, svojoj djeci, svojim obiteljima. Zatvorile se prehrambene tvornice, zavodi i proizvodnje lijekova, otišle u tuđe ruke šumarije i hoteli na bajnim prostorima. Sve što se isplati stranom investitoru, nama se ne isplati.

A seljak je nekako odolijevao. Sve do sada. Sada otkup glasi: moram dati tisuću kilograma pšenice za 130 eura! Zamišljamo sto i dvadeset vreća pšenice (vreća po 80 kilograma) poredane i ubogom seljaku isplaćene ružne novčanice bez lica. Što je svakako signum one vlasti kojoj one i pripadaju. Tko će pristati na tu prostituciju vlastitoga života i rada? Tko će podnijeti taj udarac u lice i razum čovjeku?

Bilo je još nade dok su postojali uzgajivači krava, svinja, peradi i oni koji žive od prerade. Ali ni njih više nema. Što državna politika uvoza i liberalnoga tržišta, što kuga i pustoš iseljenih sela, ostaviše obeznađeno stanovništvo na pustopoljini i osami. Vidimo seljaka kako stoji pred nekim novinarčićem, koji ne zna je li to na njivi ječam ili raž, stoji i gleda možda posljednju žetvu koju će dati budzašto, dok u pozadini ljupka tičica ministrica govori fraze o pomoći, isplati, dotaciji nevoljniku. Pomela ga svjetska stihija. Pomele ga oluje, suše, lihvarenje EU, konkurencija, bolesti, sudbina… A on je, taj seljak, prevalio pedesetu i šezdesetu, pa ne može krenuti na bauštele. Tavorit će u svom kućaru dok ga starost ne iscrpi i dok mu njegovi, ako ih bude imao, ne iznesu tijelo nogama naprijed.

Nikada taj seljak nije imao godišnji odmor, nikada nije sunčao stražnjicu na plažama, osobito ne na nudističkoj plaži. Nema on vremena da leprša u duginim povorkama, da ciči od seksualne pomame, traži neka čudesna prava, naknade za odvojen život, uloške za probleme svoje žene, kvadrate stana za djecu. On mora pomoći okrvavljenih ruku da marva oteli ili oprasi novi život, izleže piliće, on je taj koji održava život u svemu u prirodi ako želi preživjeti. Život kao ulog za život.

U seljaku je bilo nešto veliko što ga je držalo do krajnje granice napora i otpora pa nije odustajao: ljubav za zemlju. Ta ljubav kao strast Đuke Begovića, strast iz pradjedovskih vremena, strast iz Sokola koji ga nije volio, Domovinskoga rata koji je branio zemlju i selo naše, naše blago i djecu i starce, naše hrvatsko opstanje, ta ljubav za zemlju imala je snagu i moć da agrikola izdrži i feudalce i kapitaliste i komuniste, ali mislim da sada posustaje. Ovo je višepod svega, ovaj lom kralježnice, ovo je nalet ne umjetne inteligencije o kojoj bulaznimo dok se kuća ruši, nego sotonske gluposti udružene s mržnjom i ljutnjom što se hrvatski seljak još nalazi u životu. On još pokazuje znakove te ljubavi i htijenja da hrani jer to je njegova praiskonska zadaća, da hrani, netko mora hraniti ne samo sebe, nego djecu, starce, narod, ne mogu svi tipkati na kompjuterima i novim tehničkim izumima kojekakve dobre ili glupe stvari, tipkati, ne saditi, ne kopati, ne ubrati, nego tipkati. A za kruh se hoće zemlja poorana, drljanjem usitnjena; kruh se sije, sadi, ukopava, ubire, kosi, prihranjuje, melje, mijesi…

Seljak hoće biti ponosan, on je svjestan svojega znanja: od vjetrova i zvijezda do svinjca i kokošinjca, do koprive u vrtu i vode u zdencu. Sve vidi i zna kako i kada i što činiti. I dok prolaznici u dobrim automobilima prolazeći pored uzgajališta svinja i peradi na odmor začepe nos da im ne smetaju vonjevi s farmi, netko je toga jutra ustao u cik zore i napojio stoku, nahranio smrdljivi svinjac, pogladio kravu tužnih očiju po glavi i rekao lijepu riječ konju čilašu.

Oteli smo seljaku djecu koja ne vide svoju budućnost u takvim okolnostima gdje za tri francuska konjaka na Jelačić placu mora dati 1000 kilograma pšenice. Seljak ga nije pio na tom Trgu nikada, vjerojatno. Pije ga urbana elita koja upravlja seljakom. Nije to više grof Tahi, nije ni neki Eblinger veleposjednik, ni drug iz komiteta koji ravna otkupom. To smo sada mi glasači koji smo odlučili uništiti seljaka. Hrvatskoga seljaka. Odlučili smo to svojim spokojnim preživanjem objeda u vrijeme glasovanja, podrignuli smo i rekli: ma kaj bi ja išao na izbore! Pustili smo u Hrvatski državni sabor mrzitelje Hrvatske Domovine i Hrvatske Države, ignorante, sjecikese, brbljavce, neke izopačene i čudne likove, kokošare na sitno ali i na krupno, pa se cika ženskadije i duboki basovi muškadije tragikomično izmjenjuju. Ima vrijednih iznimaka, ali žalibože nesložnih i egocentričnih.

Golemu pomoć u uništenju našega sela dala je i odluka da se ukine ročničko služenje vojnoga roka. Time smo izgubili vojsku, koja bi i u miru imala važnu ulogu što je upravo bio i slučaj nakon ovih oluja kada se vapaj – gdje je vojska? – čuo daleko. Mladost koja uči o domoljublju, o obrani domovine i o tome da nikada ne smijemo položiti oružje, nema mjesta u novoj Državi Hrvata. Neki ne žele služiti vojni rok, neki će pobjeći u inozemstvo, neki pozvati priziv savjesti, ali još uvijek bi se našao primjeran broj mladih koji nisu podivljali od izobilja i koji bi rado služili domovini da ih je netko obvezao. Ali nije. Smišljeno nije. Ovo malo što se simbolom čini, ne može biti oslonac jednoj ozbiljnoj državi.

Kad se ugasi selo, a nema više ni mladoga vojnika, umrijet će i Hrvatska. Ne će nas spasiti ni jedan kompjuter, ni jedna divna video-igrica prodana u daleki Japan, ni jedna tvrtka prodana strancu.

Nevenka Nekić