I. Tijardović: Osvrt na knjigu Komunistički zločini u Hrvatskoj – Progon bogoslova i svećenika (1945. – 1960.)

Komunistički zločini u Hrvatskoj – Progon bogoslova i svećenika (1945. – 1960.), autor Juraj Kolarić, nakladnik Tkanica d.o.o., Zagreb, 2023.

Čitajući bilješke o autoru (str. 431- 436) prisjetio sam se tko je dr. Juraj Kolarić. Svakako vrlo zanimljiva osoba. (Juraj Kolarić, Hrvatski biografski leksikon) Nakon riječi urednika (Marijan Majstorović, str. 420 – 430) krenuo sam s čitanjem knjige koja kroz jednu rečenicu objašnjava sadržaj: ‘Svećenik je osuđen 1947. na 9 godina robije, koja mu je kasnije povišena na 13 godina, zato što se poslije oslobođenja povezao s grupom odmetnika, kojima je poslao oko 20 naročito posvećenih križića’ (str. 429). Kako bi se shvatilo ovu rečenicu, a na temelju naslova knjige, ne treba biti posebno inteligentan ili načitan da se uoči kako je komunistima, danas ‘antifašistima’, smrtni neprijatelj Crkva, svećenici, posvećeni križ i svaki spomen na ljubav prema Domovini, vječnoj Hrvatskoj. Kao što je uvijek poštovani pokojni biskup mons. dr. Bogović rekao: ‘Nije tajna u križu nego u onome tko je bio na križu’.

Nakon predgovora knjiga je podijeljena na pet dijelova. U prvom dijelu naglašava se tragedija Bleiburga, u drugom Križni put, u trećem patnje, a u četvrtom imena ubijenih predstavnika Crkve u Hrvata, dok peti dio donosi pregled osuđenih svih vjeroispovijesti na području Hrvatske od 1944. do 1951.

Od kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine, 45 godina komunisti, danas ‘antifašisti’, ‘odgajali’ su narod u uvjerenju da su svi koji su se borili za Hrvatsku, ili ju jednostavno željeli, kriminalci, zločinci, fašisti, nacisti i ustaše. No došlo je vrijeme istine, razotkrivanja komunističkih laži, ali i zločina, o čemu progovara ova knjiga. Primjera radi, tijekom Drugog svjetskog rata Katolička Crkva u Hrvatskoj izgubila je 243 svećenika (str. 11), a u spomen na njih svjedoče riječi blaženog kardinala Alojzija Stepinca. ‘Moja je savjest čista!’

Hrvatska, Slovenija i Austrija imaju neraskidivu poveznicu, a to je Tragedija u Bleiburgu i Viktringu, a da ima više mudrosti u Njemačkoj, sve četiri zemlje činile bi snažnu geopolitičku, a i gospodarsku osovinu (bez zadiranja u suverenost svake od četiriju država) oko koje se okreće cijela Europa. Takvu zamisao može ostvariti u ovom trenutku Arnold Schwarzenegger koji će tim činom ponovno otkriti ‘nebo’ ako ‘elite’ spomenutih država nisu već utopljene u ‘globalizmu’, a kako je Austrija natopljena hrvatskom i slovenskom krvlju, još uvijek pakosno i nepravedno stigmatizirana, Austrija u ovoj ideji može ponovno vratiti sebi dostojanstvo, a time i omogućiti rasvjetljavanje naše zajedničke tragedije. O koristi Njemačke u svemu spomenutom nije potrebno govoriti, a Slovenija i Hrvatska za Austriju imaju besplatan izlaz u svijet.

U ovoj Kolarićevoj knjizi naglašava se da su komunisti, danas ‘antifašisti’, zabranama, progonima i ocrnjivanjem poklonika bleiburških žrtava željeli izbrisati svaki trag svojih zločina i uništiti zadnje vidljive tragove o velikom zločinu nad Hrvatima i Slovencima (str. 31). Godine 1976. stigmatizirana Austrija zabranila je ulaz Hrvatima iz Europe u Austriju, a prema radio-vijestima na tridesetak Hrvata bilo je raspoređeno oko 110 austrijskih policajaca (str. 33), što je potvrda da Austriji i danas 2023. nedostaje samopoštovanja i samopouzdanja. Na stranici 40. Kolarićeve knjige spominje se broj od 230.000 Hrvata koje su partizani, danas ‘antifašisti’, pobili nakon kraja Drugog svjetskog rata, što približno odgovara broju s naslovnice Hrvatskog tjednika od 13. 7. 2023. Prema tome, za komuniste, tj. partizane, danas ‘antifašiste’, Drugi svjetski rat nije završen, jer kad bi završio oni ne bi imali više smisla postojati, a Hrvatskoj bi nakon njihova zla jedino nebo bilo granica, jer upravo su ‘antifašisti’ ti koji Hrvatskoj ne daju živjeti i klevetaju je gdje god mogu, a raduju se kad god na primjer hrvatska reprezentacija izgubi.

Vrijedni članovi Počasnog bleiburškog voda, osim poteškoća s austrijskim vlastima, imali su velikih neprilika i s jugoslavenskim komunističkim režimom (str. 42), a svjedočenje pokojnog doktora Vladimira Šubata, hrvatskog političkog mučenika i svjedoka komunističkih, danas ‘antifašističkih’, zvjerstava nad bogoslovima, svećenicima, hrvatskim vojnicima i civilima u knjizi u više navrata je posebno zapaženo.

Drugi dio knjige (Kako su nas ubijali, Križni put, Logori Prečko i Kanal u Zagrebu, te Jazovka) treba svakako pročitati jer kroz taj sadržaj upoznajemo ‘antifašizam’ na djelu. U suđenju bogoslovima 1951. godine doznajemo od ‘antifašista’ da su bogoslovi pripadali ilegalnoj terorističkoj organizaciji ‘Hrvatski narodni otpor’ (str. 105 – 116). Na stranici 118 nalaze se fotografije maceljskih žrtava ‘antifašističkih’ zločina (21 svećenik, franjevac i bogoslov ubijeni početkom lipnja 1945. u Lepoj Bukvi). I kao što je kardinal Stepinac rekao: ‘Narod vam to nikad ne će zaboraviti’ (str. 125). Za povijesno nepismene o stradalima i onima koji su ih zaboravili fra Janko Bubalo je napisao: ‘Koliko vas ostade zauvijek tu između vode i zvijezda. A zastavu nitko ne podiže na stup da se upozna sramota i da se varka ne ponovi ni u povorci novih pokoljenja’. (st. 126).

O ‘antifašističkom’ zlu, kada je stradalo 66 hercegovačkih franjevaca sa Širokog Brijega govori se na stranicama 127 – 136. Zamislite čudne sudbine, sad kad su Hrvati Bosne i Hercegovine u povijesnim okolnostima koje se ponavljaju svakih nekoliko desetljeća, u ‘pomoć’ im je došao predsjednik sa Sutjeske.

O Drinskim mučenicama sam prvi put čuo od sada pokojnog don Ante Bakovića. Časne sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi ubili su četnici na obali Drine kod Goražda u prosincu 1941. Tih je dana u Drinu bačeno oko 8000 ljudi (str. 139), što je potvrda da se povijest ponavlja i to se ne smije zaboraviti. (Na proljeće nastavak radova na izgradnji crkve bl. Drinskih mučenica u Goraždu) Životopisi blaženih sestara su poučni.

‘Antifašistički’ zločini na Daksi su zastrašujuće dojmljivi. Na tom malom otočiću pored Dubrovnika u listopadu 1944. pobijeno je oko 80 osoba, tj. partizani, danas ‘antifašisti’, ubili su oko 700 osoba s dubrovačkog područja nakon ‘oslobođenja’ (str. 152). Mogli su zlotvori ubiti tijelo Petra Perice, no ne i njegovu dušu koja svakog dana negdje zbori: ‘Do nebesa nek’ se ori naših grudi gromki glas, neka jeknu rajski dvori, nek’ nas čuje Isus Spas’. (Na današnji dan prije 136 rođen Pater Petar Perica)

Treći dio knjige govori o tamnovanju i stradanju bogoslova i svećenika te njihovim svjedočanstvima o partizanskim, danas ‘antifašističkim’, zločinima nad hrvatskim zarobljenicima. Izdvojio bih stradanja 160 mladih slavonskih domobrana u šumi kod Ljubljane sa stranica 173. i 174. Zatim priču o Ivi Malinaru sa stranica 179 – 181. To su bila vremena kad bi ostali bez glave ili završili na robiji samo zbog toga što niste na vrijeme skinuli slike Lenjina i Staljina, koje su prethodno morale biti izvješene po nalogu komunističke partije (str.187). Sljedeći stihovi opisuju to vrijeme: ‘Što to tužno jeca, plače, Kao bolne duše krik, To je pjesma što je pjeva, Kroz rešetke kažnjenik’ (str. 191).

Koliko su komunisti, danas ‘antifašisti’, mrzili Crkvu, a i bojali se Crkve, svjedoči podatak da je u prvim poratnim godinama ukinut Teološki fakultet u Splitu, a isto se poslije dogodilo i Teološkom fakultetu u Zagrebu (str. 193).

Iako se i u prva tri dijela može ići putem identifikacije zločinaca, četvrti i peti dijelovi Kolarićeve knjige su dokument koji Crkva mora upotrijebiti kako bi pravda bila zadovoljena. Naime, ako vodstvo Crkve u Hrvata zažmiri nad sudbinom stotine svećenika, samo sudjeluje u prikrivanju zločina (ukupno je ubijeno blizu 700 svećenika i redovnika). Sa smrću predsjednika doktora Tuđmana i pomirba je umrla, prevareni smo i Račanova je vlada predala hrvatsku suverenost drugima, a sljedeći premijeri slijedili su njegov primjer. No kako se u institucijama Europske unije lakše može doći do pravde nego u Republici Hrvatskoj, Crkva mora angažirati tim pravnika koji će krenuti u borbu protiv Sotone, identificirati zločince (izvršitelje i nalogodavce) i osuditi komunistički sustav i njegovo nasljeđe odgovorno za zločine te rehabilitirati i obeštetiti žrtve. Ovaj pravni rat Crkva ne može izgubiti, koju bitku možda zbog lažnog svjedočenja (str. 258), no ne i rat. Ako je jeruzalemski Memorijalni centar Yad Vashem mogao posmrtno dodijeliti Medalju pravednika svećeniku koji je spašavao Židove tijekom Drugog svjetskog rata (str. 219), onda može Crkva u Hrvata izboriti se za pravdu za kojom vape mnogi sinovi njeni. Premda je bilo pokušaja traženja pravde (str. 153, 232, itd.) iskrene odlučnosti i ustrajnosti je nedostajalo. Blaženi Stepinac je u više navrata upozoravao na promašaje vodstva NDH, a 1943. i zagrmio (str. 240 – 241), pa ne vidim razloga zašto ne bi to mogao i jedan od nasljednika blaženog Stepinca i to u mirnodopskom vremenu. Tko Te može poštovati ako Ti ne poštuješ mučeništvo Kerubina Šegvića (str. 245 – 248) i stotine drugih Tvojih sinova nevinih? ‘Antifašisti’ zadojeni ideološkom mržnjom i danas ignoriraju svoje zločine ‘in odium fidei’ i svim sredstvima ih umanjuju i prešućuju (str. 253). Hoćemo li samo moliti Boga i čekati Božju milost i pravdu (str. 256, 295, itd.) ili ćemo uzeti stvari u svoje ruke i pokazati civilizacijskim djelima da smo dostojni povjerenja hrvatskog naroda? Nasilne smrti svećenika su toliko stravične (str. 262, . . .), da kad bi drugi svećenici doznali o njima, dobili bi slom živaca (str. 263). Nasilje nad svećenicima nije stalo (str. 278) i ne će dok god postoji ‘antifašističko-četnički’ savez.

Da bismo shvatili tu misao upotrijebit ću kraću verziju komunističkog objašnjenja zločina jednog svećenika sa stranice 365. koje glasi: ‘Po okupaciji naše zemlje stupio je u ustaški teroristički pokret’. U prijevodu, naša zemlja je četnička država (1918. – 1941.), a sve što je hrvatsko, ustaško je, znači zločinačko. Takvu terminologiju ‘antifašisti’ i danas koriste. Prema tome, ‘antifašisti’ i četnici su i danas zajedno protiv Hrvatske i Hrvata.

Neobično mi je drago da sam imao priliku napisati ovaj osvrt na knjigu dr. Jurja Kolarića u kojoj nas je podsjetio na svoju braću svećenike i časne sestre. Hvala njemu, hvala izdavaču i svima koji su sudjelovali u pothvatu pripreme i tiskanja knjige Komunistički zločini u Hrvatskoj – Progon bogoslova i svećenika (1945. – 1960.).

dr. Ivica Tijardović