J. Sabol: Kritička analiza – Kakav nas razvoj svijesti čeka u 3. tisućljeću?

[ad_1]

U povijesti čovječanstva bilo je uvijek novih etapa za daljnji razvoj društva. Idejni temelji bili su različiti već prema snazi aktualnih kulturno-političkih snaga društva. Za naše vrijeme možemo istaknuti politički Sabolprogram koji vrijedi za sve narode i kulture našega vremena. To je Opća deklaracija ljudskih prava od 10. prosinca 1948. koju su s nij ednim glasom protiv prihvatile sve nacije i svi narodi svijeta kao „zajednički ideal koji treba postići“.

U povijesnoj perspektivi taj dokument predstavlja momentalni vrhunac razvoja svijesti čovjeka na svijetu. Razvoj do te svijesti trajao je tisućljećima. On je plod naravnog nemira duha i duše čovjeka u određenoj epohi koji je dolazio sve jače i sve brže na površinu kroz pitanja samog čovjeka o svojoj egzistenciji unutar svoje sredine i u odnosu prema svojoj okolini.

Izraziti početci toga duhovnog nemira pojavljuju se već u antici. Sofisti u Grčkoj već su razmišljali o istim pravima za sve ljude pozivajući se kod toga na istu ljudsku narav svih ljudi. Konkretno je to značilo da se stavlja u pitanje podjela društva na plemstvo i druge slojeve, a posebice se isticala neodrživost robovlasničkog sustava. Govorilo se o pravima žena, o jednakosti sviju kao i o slobodi građana. Znamo da to nije imalo gotovo nikakve političke posljedice još dugih stoljeća, tamo do takozvanog modernog doba. Kao novi početak za spomenute ideje, ideale, prava jest ulazak kršćanstva u povijest čovječanstva.

U krilu kršćanstva sadržana je ideja o dostojanstvu svakog čovjeka koja je utemeljena na istini kršćanske vjere da su svi ljudi djeca jednoga Boga, Stvoritelja i Oca. Ta istina vjere izrečena je u poslanici Pavla apostola Galaćanima: „Nema više Židov – Grk! Nema više rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu.“ (Gal 3,28; usp. 1 Kor 12,13). Tu temeljnu ideju kršćanstva isticali su crkveni oci u različitim prilikama, osobito sv. Augustin idejom dvaju kraljevstva: kraljevstva Božjeg i kraljevstva zla u kojem vlada „grijeh“. Povijesno gledajući: snaga „grijeha“ i grješnost čovjeka vladale su svijetom kroz mnoga stoljeća s negativnim učinkom na političko oblikovanje zajedničkog života u suprotnosti Božjem kraljevstvu. Stoljeća su morala proći do pomaka svijesti prema odluci u duhu Božjeg kraljevstva zapisanoj u Magna Charta Libertatum od 19. lipnja 1215.: „Nitko od slobodnih muževa ne smije biti uhapšen ili zatvoren ili oštećen u posjedu ili prezren i protjeran ili na bilo koji drugi način ruiniran….“. Šteta što je to vrijedilo samo za „slobodne muževe“, a ne za sve bez razlike: za žene i muževe, jednostavno za „čovjeka“.

Do toga poteza trebalo je čekati još pet stoljeća kada su bile sastavljene deklaracije o građanskim i ljudskim pravima u kojima je potpuno došla do izražaja svijest o dostojanstvu čovjeka bez razlika. Kao početak treba spomenuti Bill of Rights Virginia 12. lipnja 1776. Prvi članak kaže sve o povijesnom značenju ovoga dokumenta: „Svi su ljudi po naravi jednakomjerno slobodni i neovisni i posjeduju sigurna prirođena prava koja oni, kada preuzmu status jednog društva, ne mogu svoje potomstvo kroz nikakav ugovor opljačkati ili skinuti, i užitak života i slobodu i k tome mogućnost steći imovinu i posjedovati i sreću i sigurnost izraditi i postići.“

Sve je tako lijepo počelo? Sve na papiru, a što je s praksom?

Slične misli i određenja nalazimo u ustavu Francuske od 3. rujna 1791. u Deklaraciji prava čovjeka i građana. Istim putem pošle su i druge zemlje Europe. Nakon strahota Drugog svjetskog rata i nakon doživljaja za vrijeme vladanja bezbožnih ideologija kao što je komunizam, odgovorni političari i mislioci radili su na tome da ustavi država budu utemeljeni na ljudskim pravima uz odgovornost pred Bogom. Činjenica je da se u mnogim ustavima spominje Bog. Tamo gdje se ne spominje, ipak je jasno da je temelj razmišljanja i formuliranja Opće deklaracije ljudskih prava Ljudska prava deklaracijakršćansko-katolički svjetonazor i kršćanska slika čovjeka. Temeljni članak kaže: Svi su ljudi rođeni slobodni i jednaki u dostojanstvu. Oni su osposobljeni razumom i savješću, i trebaju susretati jedan drugoga u duhu bratstva. Što to znači u konkretnom životu određuje nabrajanje prava i vrjednota u sljedećim člancima: priznanje čovjeka kao pravne osobe, pravo na slobodu kretanja i vlasništva, pravo na slobodu govora, savjesti i religije, pravo na javno artikuliranje stavova demonstracijama, pravo osnivanja udruga, pravo na znanstveno istraživanje. Kao posebno pravo ističe se institucija braka utemeljena na slobodnoj volji budućih bračnih partnera. K tome još pravo na oblikovanje političke volje kroz slobodne izbore. Sve to su ideali, program, namjere koje će države nastojati ostvarivati. To nisu „prava“ koja obvezuju sve države da ih ostvare u obliku zakona. Opća deklaracija ljudskih prava, primjerice, nije stvarno prihvaćena nego uz ograničenja kod islamskih država. Islamske države ne dopuštaju da bilo koje uvjerenje, koje nije u skladu s Kuranom, ima obvezatni pravni karakter. Kuran kao objavljena religija direktno od Boga stoji iznad svake ljudske mudrosti i istine. (usp. Deklaracija ljudskih prava, čl. 24,od 5. kolovoza 1990. na konferenciji u Kairu). Treba podsjetiti na činjenicu da ni komunističke države nisu stvarno priznale Deklaraciju o ljudskim pravima, nego samo ograničeno.

Općenito se danas misli da je demokracija jedini državni sustav u kojem se ostvaruju ljudska prava u svakidašnjem životu ili bolje rečeno u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava bez znatnih ograničenja. Formalno gledano ispravno je tako misliti. Praktični život i razvoj demokratskog društva u novije vrijeme pokazuju da postoje stvarne i učinkovite tendencije koje na sve više mjesta, na sve većem prostoru života ugrožavaju ostvarivanje „svete knjige ljudskih prava“ i čak stvaraju silom prilika kršenje važnih prava čovjeka. Te tendencije nam otkrivaju već dobro poznatu zakonomjernost koja postoji između ideala i ostvarenja ideala, između ideje i njezine konkretizacije, između teorije i prakse, između htjeti i načiniti.

Raskorak između deklariranih prava i stvarnosti

Opravdano je zaključiti da živimo u vremenu u kojem je svijest o dostojanstvu čovjeka kao osobe dosegnula vrhunac razvoja, ali u kojem je raskorak između zahtjeva i stvarnosti sve dublji i očigledniji. Susrećemo jednu čudnu konstelaciju u javnoj svijesti današnjega čovjeka. On javno prihvaća ljudska prava kao kulturno-politički temelj Ljudska pravazajedničkoga života, ali dopušta ostvarivanje pojedinih „prava“ iako se njihovim ostvarivanjem povrjeđuju druga ljudska prava. Uzmimo za primjer pravo na slobodu znanstvenog istraživanja. Gotovo na svim područjima djelovanja znanosti zapaža se tendencija prakticiranja koja ne smatra ljudska prava normama i kriterijima znanstvenog rada, nego jednostavno slijedi svoje ciljeve, tj. svrhovitost i korisnost svojih poteza pod svaku cijenu, ovdje pod cijenu kršenja ljudskih prava s obrazloženjem da „znanost“ želi pridonijeti realizaciji određenih ljudskih prava.

Gledano u povijesnoj perspektivi nastajanja svijesti o ljudskim pravima i o njihovu postupnom oživljavanju treba reći da se u naše vrijeme ne događa poželjno konačno ostvarenje ljudskih prava, nego da je naše vrijeme iznjedrilo novu sliku svijeta i čovjeka koja dopušta i legitimira rad i djelovanje jedne strahovite snage i sposobnosti, čije posljedice će biti i već jesu pravo rušenje ljudskih prava. Drugim riječima: razvoj svijesti dostojanstva čovjeka i ljudskih prava pod utjecajem djelovanja i širenja „Božjeg kraljevstva“ naviještanjem evanđelja po cijelom svijetu, danas je ugrožen snažnim nestajanjem svijesti o Božjem kraljevstvu i etabliranjem „kraljevstva čovjeka“ u obliku ideologija materijalizma i ateizma, relativizma i nihilizma.

Kod pitanja kako i zašto je moglo doći do toga razvoja, nalazimo odgovor u činjenici da su „prirodoslovne znanosti“ – pozitivne znanosti – uspjele nametnuti društvu uvjerenje da su jedino one legitimni tumači svijeta i života, konkretno rečeno da samo prirodoslovna znanost poznaje „istinu“ u dvostrukom smislu: istinu o svijetu u sebi i istinu o sretnom i uspješnom životu čovjeka. To teoretsko i praktično stajalište ljudi iz „zajednice znanosti“ jednim je potezom oduzelo legitimnost naviještanju istine o svijetu i životu svim drugim dosadašnjim autoritetima tumačenja svijeta i života: filozofiji, religiji, Crkvi. Moderna znanost utemeljila je svoj uspješni hod u stvaranje novog svjetonazora razmišljanjem po modelu „uzrok i učinak“. Ona je vjerovala da se tim modelom može znanstveno savršeno objasniti stvarnost cijelog svijeta. Druga spoznajna odluka glasi: sve ono što se ne može objasniti tim modelom „uzrok i učinak“ mora se smatrati nepostojećim odnosno nevažnim za oblikovanje svijeta i uređenja svakidašnjice. Postavljati pitanja na koja svijetlo i tamanema odgovora po modelu „uzrok i učinak“ nije znanstveno i spada u svijet snova, mašte teologa ili filozofa metafizičara. Logično po ovoj „dogmi“ takozvanog „pozitivizma“ slijedi da vjera u Boga, u objektivni moralni zakon, u kulturna dobra, u objektivne vrjednote, u svijet ideja i ideala spada u sferu iluzije i praznovjerja.

Slijedi i to da dostojanstvo čovjeka i prava čovjeka nemaju nikakvu znanstvenu podlogu, ni duhovno-moralnu sigurnost. Bezboštvo ili ateizam dobio je time licenciju od „znanosti“ ocjenom „jedino razuman, jedino znanstven i dostojan čovjeka razuma“ da kao takav pokrene „križarski rat ateizma“ protiv katolicizma na čelu s Katoličkom Crkvom. Određeni ljudi – filozofi, mislioci, literati, političari – zbili su redove i započeli tamo od 18. st. s velikim entuzijazmom i sigurnošću tu borbu protiv katoličke vjere. Ta borba traje sve do danas i prema Svetom pismu trajat će do konca svijeta. I pobjednik se znade već danas. Pobjednik će biti ON, Sudac, Kralj, a ne „oni“, a ne „svijet“. Što se time zapravo dogodilo sa sviješću čovjeka i zašto je to u sebi iracionalno i neznanstveno stajalište postalo tako uspješno u našem vremenu, sadržano je u „68-revoluciji“ dvadesetog stoljeća i u ponovnom oživljavanju materijalističko-marksističkog svjetonazora nakon pada komunizma kao zločinačkog režima koji je vladao do 1990. godine u EU i u svijetu. Kiseli i otrovni plodovi toga razvoja danas su očiti. Bez temeljne obnove znanosti i oživljavanja klasično-kršćanskih korijena kulture Europe nema sretne budućnosti čovječanstvu.

dr. Josip Sabol

 

.

 

 

 

 



[ad_2]

Source link

Written by Domovina News

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

D. Pešorda: Partizanski wannabe šerif

I. Tijardović: Osvrt na knjigu Komunistički zločini u Hrvatskoj – Progon bogoslova i svećenika (1945. – 1960.)