M. Katinić Pleić: Pred morem smo mali kao pred smrću

Uz novu, dvojezičnu zbirku poezije Tisuću i jedno more (objavljenu na hrvatskom i engleskom jeziku) razgovarali smo s pjesnikinjom, bioetičarkom i novinarkom Glasa Koncila Marinom Katinić Pleić. Rođena je 1984. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je filozofiju, hrvatski jezik i književnost te doktorirala filozofiju. Prethodno je objavila zbirke pjesama Kriptopis bijelog u procijepu zemlje (2013.), Ptica na ušću smoga (nagrada „Anđelko Novaković“, 2016.), Pogled kroz ključanicu (2019.) i Opismenjavanje kiše (2022.). Sudjelovala je na Šumskim pjesnicima, Šušur-festivalu od riči, Faropisu, Jutru poezije, Razgovoru s pjesnikinjom, Sesvetskom pjesničkom maratonu i čitanjima poezije u organizaciji Hrvatskoga centra PEN-a.

Kako ste u duši rađali ruah prema moru, bezuvjetnu ljubav koja s one strane ništa ne govori, već samo šapuće, „Kao Pupačićevoj kćeri“? Koja je Vaša „pupčana vrpca“ neodvojiva od „tirkizne tkanine s maramom“?

Teško je govoriti o moru a da ne ponovimo već stoput rečeno. Iskreno, bilo je to ovako; prvih šest godina života provela sam na moru, u Istri, u Poreču. More me je fasciniralo kao i sve što je veliko dok smo mali, no njegova boja, međuigra s nebom i beskraj djeluju na čovjeka kao malo što, kao poziv na divljenje, uranjanje, plovidbu. Vrlo brzo, more me počelo i plašiti; dubina koja guta, ljigave morske alge, morski psi za koje sam znala da negdje plivaju pa onda i mogu doći, valovi koji vrlo lako mogu poklopiti i čovjeka i brod i sve što smatramo sigurnim. More ima početak, a kraj se ne nadzire, baš kao i život. Navodno je jedno malo dijete, na upit što je početak, a što kraj, odgovorilo: „Početak je bio kada sam se ja rodio, a kraja nema.“ More je slika apsolutnoga bića – Boga – kojega ne možemo pojmiti mimo ljudskih paralela: dubina, očaranost, ljepota, protejsko biće s tisuću lica, moć, beskraj, ono što istovremeno hrani i gospodari, nešto beskrajno dobro i isto tako zastrašujuće, nešto uzvišeno. Moru se moguće obratiti jedino s „ti“, kao što je i Bog osoba ili Ga uopće nema. Moru se ponekad obraćam kao muškarcu, ponekad kao ženi, ponekad kao zaigranom djetetu. Ono je kao izgubljeni zavičaj; kad nam je najdalje, tada nam je najbliže jer je čežnja za njim najjača. Zapravo, kako se god izgubljenom ponekad osjećala i kako se tmurnim činio svijet, pamučna plava crta mora na obzoru jamstvo je da svijet još uvijek ima smisla i ljepote.

Zbirka je podijeljena na „Otok, vesla“, „Knjige o moru još nisi otkrio“ i „More, pero, brojanica“. Jesu li stihovi nemoćni pred morem kao stijene uz valove, kao čovjek – putnik prema vječnosti? („Vječnost u svakodnevnom“ i citirani Vlado Gotovac u „Mom slučaju“.)

More je slika tajne. Kod svega što volimo i što nas privlači, nije toliko zanimljivo ono što o tome znamo, koliko ono što ne znamo. Nije toliko zanimljivo ono unutar granica spoznaje, nego ono izvan njih, to nas vuče. Nema tih stihova koje mogu izreći svu mnoštvenost morskih motiva i njihovih značenja, ali se uzbudljivo tomu približavati. Pred morem smo mali kao pred smrću, kao pred vječnošću, to je velika Vesna Parun odavno majstorski izrazila. Na meni je da to doživim i kažem ponovno, najboljim riječima.

Vaša je zbirka kao gotovo zaboravljena pjesma Olivera Dragojevića „1001 kameni brod“ iz dokumentarnoga serijala „Jadranski otoci“ – „Pijesak, zlatni plamen, more, dragi kamen, u pjeni kupa se 1001 moj kameni brod…“ Žive li otoci drukčije od jadranskih gradova, je li poezija na otoku još štedljivijih riječi?

Otoci su uvijek svjetovi za sebe, zato se s pravom govori o inzularnim temama i inzularnoj književnosti. Nije slučajno što je u nekim mitologijama raj „otok blaženih“, ponekad i otok zaborava – od Ogigije i Eje pa do mangrova otoka u romanu Pijev život – dok u dječjoj mašti živi otok s blagom kao mjesto gdje su ispunjene sve želje. Na stvarnim jadranskim otocima život je bio poslovično vrlo težak – no oni su zbog toga tvrdoglavo drukčiji. Pa iako ih danas rastače kuga zvana turizam, oni još uvijek uspijevaju živjeti svojim životom, kao oaze u plavoj pustinji. To je možda najbolje iskoristio Pavličić u Koraljnim vratima. Otoci Krapanj i Korčula, iako su stvarne točke moga životnoga zemljovida, u poetskoj imaginaciji postali su mjesta na kojima je sve moguće. „Otok je ushićeno dijete“, kažem u jednoj pjesmi. Izgubljen u miru plave plohe mora koja je postojana kulisa za sve tobože važne eskapade ljudskih projekata koji prolaze na plavom platnu konstante mora. Otok je čvrsta točka, nepoljuljana prividom važnosti dnevnopolitičkih cirkusa. More je, kao i nebo, polutonska pozadina svega što se događa. Uzimamo ju zdravo za gotovo, ne primjećujemo ju, no bez njega ništa drugo nije izražajno. Jednom sam na Mljetu, na rubu Babina Polja, sa suputnikom iz Italije bila u posjetu dugogodišnjoj otočnoj liječnici i njezinu suprugu, slikaru. Hrvatska je upravo bila ušla u EU i došljak iz Italije zainteresirano je pitao domaćina što misli o EU-u i što očekuje od njega. Čovjek se zbunjeno nasmiješio, a potom slegnuo ramenima: „Nema EU-a na otoku. Na otoku živiš od onoga što sam napraviš.“

Je li more život, život more, u svim smjerovima, s dva vesla i bez njih? Zašto živimo devalvaciju riječi, dočim more ostaje snažno, s namrijetim plimama i osekama? Ili – zašto more, za razliku od života, nitko ne dovodi u pitanje?

More nitko ne dovodi u pitanje jer to nije moguće učiniti; u simboličkom smislu ono se bitno ne mijenja. U pramoru je nastao život, a ono će ovdje biti i nakon nas. U doslovnom smislu, nažalost, zbog zagađenja i pretjeranoga izlova ribe i školjkaša, more je sve siromašnije. Imala sam prilike plivati nad koraljnim grebenom u Crvenom moru i mogu reći da je to podvodni Eden koji čovjek, nažalost, uništava. Zaboravljamo da pluća Zemlje nisu Amazonija, nego oceani – puni biljnoga planktona. Simbolička snaga mora tolika je da ono i bez riječi prenosi najvažnije istine. Mi mnogo govorimo, brbljamo i bulaznimo; što je veća logoreja, značenja i smisla je manje. U jednom odnosu – što je on zreliji, dublji i puniji – manja je potreba za mnoštvom riječi. A kada se nešto kaže, to onda ima težinu. Tko voli, ne govori mnogo. Kada nekoga volimo, s tom osobom možemo ostati nasamo i šutjeti. U jednoj novijoj, neobjavljenoj pjesmi napisala sam da je „more div s kojim je moguće ostati nasamo“. Riječi ne opisuju, one i čine. I jako je opasno kada se pobrkaju. Jedna filozofska priča Petera Bichsela pripovijeda o starcu koji je odlučio pobrkati riječi; nazivao je stvari drugim imenima od uobičajenih, pa bi opet promijenio poredak označiteljskih riječi i označenih stvari. Naposljetku je prestao govoriti.

Knjigu je u simbiozi s Vašim riječima ilustrirala Petra Ćurlin, prijevod na engleski jezik načinio Marko Maras, uredio Tomica Bajsić? Što engleski jezik daje Jadranskomu moru? Može li poezija putem svijeta, je li važna svijetu? Nedavno je inozemni pjesnik u Vijencu svjedočio da je kupio kuću roditeljima nakon objave prve zbirke, u Hrvatskoj možda se može platiti račun za struju objavom zbirke stihova, opet, što je materija kontra duha?

Pomiješanih osjećaja dočekujem ta svjedočanstva kako se nekada od honorara za poeziju moglo živjeti toliko i toliko mjeseci. Smiješno mi je da bi netko prodavao poeziju za račune HEP-a ili pisao pjesme s namjerom da nešto zaradi. S druge strane, pjesnici su nekada bili ugledni ljudi. Danas su samo tašti ljudi. Jako sam zahvalna Tomici Bajsiću, izvrsnomu pjesniku i prevoditelju, rijetko skromnomu i ljubaznomu čovjeku u jalnom svijetu književničkih krugova, kao i vrsnomu prevoditelju Marku Marasu, prevoditelju klasika, koji mi je učinio veliku čast prihvativši odmah prevesti moje More. Posebno sam zahvalna Petri Ćurlin, nadarenoj spisateljici i kaligrafkinji, koja je (kao i Tomica i Marko) zadržala onu djetinju zanesenost lijepim i dobrim, ono oduševljenje i opijenost životom koju mnogi izgube po putu, a mene oduševljava. To se vidi i u njezinim ilustracijama. Posebno i veliko hvala mojoj izdavačici, Ireni Stanić Rašin, koja izgara za lijepe, hrvatske knjige koje poput papirnih brodova iz Tagoreove pjesme pušta na veliko more američkoga književnoga bespuća i internetskih anglofonih voda. Poezija je uvijek važna svijetu jer ona je – da posudim najbolju definiciju Tina Lemca – materinski jezik čovječanstva. Nije slučajno što su i svete knjige i prvo znanstveno djelo Zapada – Parmenidov spjev O prirodi – napisani barem dijelom u stihovima. Zahvaljujem i mladoj grafičkoj dizajnerici i pjesnikinji Evi Rodinis što je napravila izvrstan prijelom.

Živi li i pjesnikinja svoje „verige“ kao more, nekad nebo, pred užurbanim morevlasnikom Gradom? Zbirka je i pejzažna, duhovna, domoljubna, izmiješana u jedno kao korčulanski klašuni.

Eh, verige. U ljubavne verige sapelo me more i ne pušta, a ja ustrajem u slatkom ropstvu.

Postoji li ideal pjesnikinje Katinić Pleić? Postoji li neopjevano more, nedohvatljiva rijeka, neviđena kiša? Postoji li zaborav koji ne miriše na smolu?

More i jest ono što izmiče svemu, pa i pjesmi. Tomica Bajsić u knjizi lirskih putopisa Dva svijeta i još jedan dobro je dokumentirao potragu svih istraživača i moreplovaca za nedostižnim – zvalo se ono Kraljevstvo Svećenika Ivana, El Dorado ili ma kako drukčije. To im je uvijek izmicalo, ali ih je baš to vuklo na putovanja i – bili su sigurni – nalazi se ondje, iza obzora. Pjevati o moru upravo je to, pokušavati reći ono što se ne da izreći, ali neumoljivo postoji.

Što su Vam donijeli mjeseci prelaska s nastavničkoga u novinarski posao? Je li teško promišljati bioetička pitanja u „kirurgiji živice“, kada se sve formira jednoobrazno, odnosno, kada se stajališta mjere prema institucijama u čije se ime nastupa? Kako suzbiti ono lirsko u novinarstvu, a kako ukrotiti riječi u pjesničkom?

Nisam napustila nastavnički posao, tek sam ga malo reducirala. Novinarstvo je dobra vježba discipline, pa i za pjesnika. Bioetička je pitanja uvijek teško promišljati, a pogotovo u vrijeme kada se u ime apsolutne slobode zlo proglašava dobrim. Uvijek smo vezani uz ovu ili onu instituciju, no osvajanje prostora slobode uvijek je zadatak. Život je previše kratak da bismo se bojali reći istinu zato što bi nas mogli poistovjetiti s nekom (nepopularnom) institucijom.

Što nakon Opismenjavanja kiše i Tisuću i jednoga mora – možda Abeceda obala? Je li pjesnikov nemir jedina ispravna, neizglačana bonaca?

Smišljanje naslova za zbirku poezije najzabavnija je aktivnost koja postoji. Primijetila sam da prevladavaju dvorječni naslovi – Skeniranje vjetra, Nosive konstrukcije, Kalendar sna itd. Sljedeća zbirka bit će vjerojatno britka i angažirana. Padaju mi na pamet naslovi poput Stražar(n)ica, Zapisi sa zahoda i sl. Nezgodno je kada pisac postavlja pitanja jer sam pitanjima vezana uz „da“ odgovore: da, pjesnikova bonaca nikada nije bez nabora.

Razgovarao: Tomislav Šovagović