N. Nekić: Đakovo je moja zemlja, a vezovi moji snovi

Ta se suza uvijek spušta niz lice koje pamti djedovsku kuću, nestale ljude,  voćnjake u cvatu, sjenovita dvorišta i rzaj konja iz štale. Kad započnu dani Đakovačkih vezova,  nemir starih uspomena potresa nas radošću što smo dio toga bogatstva i tugom što nas tamo nema. Dio smo toga bajkovitoga uprizorenja prošlosti onim krilom obitelji koja je stoljećima stvarala tu raskoš, vezla i pjevala, sanjala i radovala se, udavala se, rađala, spavala u mirnim posteljama usred mekih perina, umirala u njima, ili polazila u ratove… Svaki naš dolazak u Đakovo nosi drhtaj spoznaje da sva ljepota iščezloga života nosi i naličje – tugu što je sve izgubljeno, zameteno poharama, sudbinom odlazaka i nestanaka, neostvarenim ovozemaljskim dobrima u kojima se jedino može postojati, ipak.

Đakovački vezovi kao raskošni mozaik na zidu hrvatske višestoljetne baštine pokazuju kako su sukladni ženski snovi i kreativnost, mašta i pojam ljepote s jedne strane, i muška snaga kojom se zemlja hraniteljica održavala, a svi su ju voljeli i svi su radili. Kada se ostvarilo ono smirenje u kasno popodne i stizalo kući s njive, palila su se svjetla, križao kruh i lice ispod raspela što nad stolom podsjeća na tvoju jednokratnost; kruh se umakao u zdjelu i zahvalno jeo u paorskoj kući. Ali to nije bilo dosta. Nad onim marnim rukama što su vezle lebdio je Ruah Elohim, duh stvaranja, duh čežnje za ljepotom i skladom, duh neograničene raskoši.

Ženska je ruka ispunjavala misli o ljepoti koju će ostvariti na čistoj bjelini, oblikom ruže i božura u kardinalsko crvenoj ili žarko-rubinskoj cvjetnoj pomami što pod podnevnim ljetnim suncem njiše teški miris ravnice, okružena smaragdnim i tirkiznim granama vrela lišća. A onda i zlatni cvjetovi lipe i bazge, mora zreloga klasja i srebrne mjesečine upletu svoj prah u đakovačke sokake dok snaša viri kroz kibicfenster i ubada iglu u bijelu potku kao u san.

Jer što su sve te neizmjerno blistave točke veza nego snovi o ljepoti, što su sve te pregače i oglavlja nego izvučena duša šokice, a ponajprije dokaz da samo rad i kruh nisu jedini i dostatni za čovjekov svrhoviti život. Zar čovjek može preskočiti prolazak kraljuljelja u onim kraljevskim dostojanstvenim cvjetnim kruništima kad se ona pokazuju u neviđenoj snazi srca i uma, kako bi to naši stari pisci sročili.

Sva ta raskošna prepuštanja umjetnosti boja i oblika ima duboko podrijetlo u poštovanju prirode koja surađuje s čovjekom svojom mekoćom tla i bistrinom voda kojima nagrađuje trud paorski. Ništa se nije bacalo i kidalo uzalud i svaka je biljka najprije posijana ili zasađena, pa nikla i procvjetala, a onda oslikana u vezu na grudima djevojačkim i krilima suknje. Imaju svoje mjesto i male svjetlucave staklene krhotine u redoslijedu uresa. Pa čak i morski koralji položeni na djevojačka prsa.

Povorka ljudi i konja skuplja marno plemenitost i drago kamenje prošlosti, odustaje od površnosti i prolaznih prepuštanja jer sklad i uglađenost, bogatstvo kreativnosti i radišnost, zakoni su nebeskoga grada. Sve je ovo raslo iz davnine, svaki ubod igle u koju je utaknut svileni konac ponovljen je bezbroj puta u nizu generacija, u mnogim naraštajima. Svaka je radilica na toj njivi ljepote utkala neku novu osobitu svoju nit.

 Čudesno je kako se protivnicima svake tradicije pa i ove đakovačke, nije mililo da narod kao u hodočašću prolazi biskupskim gradom. Okićen i raspjevan narod je zaista pošao na hodočašće koje ima osim etnografskih i antropoloških uznesenja, elemente bakanalija što uzavrele strasti ravnice smiruju i u podrugljivim i šaljivim stihovima daju oduška onom neizbježnom – muškom elementu bekrija i baraba. U toj kolijevci od mita do tvrde stvarnosti rada, znojnih košulja, poplava, suša, propasti dvora za široka kola, ali isto tako i radosnih dana svatova, božjih blagdana, Božića i Uskrsa, odgojeni su ravničarski bekrije i bećaruše, kako sami sebe nazivlju i u vrisku opjevanih ljubavi, a često i neostvarenih snova, padaju u svojevrsni trans života i podsvjesne slutnje smrti. Postoji znakoviti kraljevski veličanstveni vez: zlatnom niti na crnom platnu. To je dostojanstvo života i smrti. To je poštovanje prema tome dvojstvu. 

Đakovački vezovi pod zvonicima Strossmayerove katedrale, preko veličanstvenoga trga odlaze kroz ulice srednjoeuropskoga grada u budućnost koju želimo. Ova je povorka mojih pradjedova i baka, njihovih prijatelja, djece i nasljednika, ona dopire do nas odsutnih iz vrele magme energije i sinergije svojim neobjašnjivim vezama koje čine jezik moje slavonske ikavice i tvarni sjaj života ravnice, nošnji i zaprega, kao i ljubav prema konjima, o kojima smo više puta zapisali čežnjivu riječ.

Ali nisu Đakovački vezovi samo đakovački, oni su svehrvatski: eno došli Hrvati iz Amerike, Njemačke, Austrije, Slovačke, došli sa svojim sjećanjima i dubokim ljubavima za davne napuštene domove. Oni su čuvari domoljublja u daljini.

Đakovački vezovi zemaljski su odraz nebeskoga grada preko kojega u mističnom prostoru duše sudjelujemo s dragocjenim sažecima ljudskoga života. Čast nam je bila da su glumci i voditelji pročitali i naše riječi koje su nam toli dragocjene:

 „Postoje mjesta koja nose u sebi tragove prošlosti na neki osobit način, bez obzira na veličinu ili broj stanovnika. Čuvaju sažetak drame u nevidljivim nanosima transcendentalnih silnica, čuvaju ožiljke i tragove bitaka, najezde neprijatelja, paleži i kasnije oporavke u razdobljima mira i dobrote, koja se na plodnim njivama pozlate u klasju, ili gradnji novih skladnih kuća, dolaskom novih ljudi, ali i čuvanjem tradicije. Sve to s vremenskim nanosima čini apstraktnu atmosferu grada, nešto neizrecivo i toplo, kao što je slučaj u Đakovu. Svi ti elementi djeluju na ljude i stvaraju njihov mentalitet, ulaze u narav, i kao što bi rekao Matoš – ljudi su pejzaž, a pejzaž su ljudi.”(Đakovačke tajne/ intimni zapisi, studije i kritike, Đakovo, 2020.)

A tome bismo dodali iz iste knjige još i ovo: „Šušte njihove široke svilene suknje, mirišu na bosiljak koji se stavljao u ormare, jure vranci dida Filepa kroz moju nemirnu krv, sretni i nesretni dani isprepliću se u nizu, a moji mili već dugo počivaju na đakovačkom groblju, u paorskoj hrvatskoj zemlji koju su voljeli, na kojoj su se uzdigli, uz pomoć marljivosti i Boga. Meni su darovali tu bolnu i dragu ravnicu, moju Slavoniju, u vječnost, kao komad kruha koji ti nikada ne dojadi. Jedeš i plačeš, uzdignut na njihovoj brazdi, a njih već odavno nema.”

Nevenka Nekić