Poezija nedjeljom (62. – Ante Jakšić)

 

Kruna sa završnih svečanosti Dužijance kojom bunjevački Hrvati iskazuju zahvalu Bogu za sve darove zemlje 

 

Ante Jakšić

(1912. – 1987.)

KAD SU ŽITOM POLJA POZLAĆENA

Veliki su ovo dani
i nitko ih osim Tebe, Gospodine,
ne može nadvisiti.

Zaodjenio si polja mladim žitom,
rijeke si napunio bistrom vodom.

Razgrnuo si oblake na sve četiri strane
i sad se raduju šume
u svježe lišće odjevene,
raduju se ptice raširenih krila
pod Tvojim vedrim svodom.

Gledam ljepotu i mislim:
Ti si me iz mog ništavila doveo
i sve si za moj dolazak pripremio,
i dao si mi oči da vidim
velika djela Tvojih ruku,
i dao mi uši da slušam
kako sve o Tebi govori,
i dao si mi usta
da ti se zahvaljujem na darovima,
koje si za mene pripravio.

I misao si mi dao
da u svojoj ograničenosti pokušam dokučiti
samo djelić Tvoje mudrosti,
koju si tako darežljivo
u sve što postoji upleo.

Hvala Ti, što si me iz moga ništavila doveo
da ti se mogu diviti
i za sva dobra zahvaliti.

U OVIM NISKIM KUĆAMA

U ovim niskim kućama, od starosti pognutih streha,
gdje lisnati dudovi noću dugo čuvaju straže,
sve je blistalo nekad od našeg djetinjeg smijeha,
od vedrih pjesama, koja prostranstva sunčana traže.

Sa zida s blaženim mirom na nas su gledali preci,
o njima je pričao kucaj starog zidnoga sata,
kitom poljskoga cvijeća počašćeni bili su sveci,
putnik je našao uvijek otvorena srca i vrata.

Baka je sjedala često pod krušku pognutu staru
i govor vodila s Bogom tražeći starosti lijeka,
žurno su slijetali vrapci prema punom ambaru,
kraj ognja je širila miris modra muzlica mlijeka.

U vrtu je rumeno grožđe suncu pružala loza
i pas je gonio koke, koje su često u kvaru,
iz staje se srebrnim glasom tužno javljala koza
dok je škripio đeram tu blizu na bunaru.

A kad je stizao sumrak sa tamnih voda i pruća
nad žitom nižući priče ptičjih gnijezda i mira,
na stolu je čekala djeda rumena lepinja vruća,
bokal vode i tanjur zemljani pun krompira.

I soba bila je puna nekog smirenog sjaja,
iz oka radost je sjala dobrote i ganuća,
ulicom pjesma se digla, tamo s drugoga kraja,
i dugo je drhtala u noć iznad bašča i kuća.

I dok su lijetali s ognja svijetli rojevi pčela,
u svemu disao miris zemlje, sijena i trave,
smirenim pogledom Krist je gledao sa raspela
i mir se slivao njegov na naše brige i glave.

 

ZVONA

U zvoniku noću stvarnosti se klone,
spavaju i samo ponekad se bude.
Pozivaju žive, na oblake zvone.
Ispraćaju mrtve, ispraznosti sude.

Ima noći kad su zamišljena, budna,
kao savjest bdiju i visine mjere.
Vrh njih samo zvijezde trepere,
pod njima su bića umorna i trudna.

Na molitvu zovu pravedne i krive,
na blagdane tješe sve blagdanskim zvukom.
Opominju one, što od zemlje žive,

one, što se bore pameću i rukom.
U zvoniku dok se zabrinuto klate,
zalutale zovu da se domu vrate.

 

MOLITVA

Dopusti mi, Gospodine,
da i ovu noć prebolim.
Ti znaš čemu su potrebna
ova odricanja
i zašto bol rasvjetljuje put,
koji k Tebi vodi.
Znaš gdje je granica
života i smrti
i zašto izvor
u rijeku uvire.

Ja idem samo površinom stvari
i uzalud tražim jezgro postojanja.
Vidim da je srce dublje
od svakoga znanja.

Dopusti, Gospodine,
iz dubine Te molim,
da i ovu noć
bez uzdaha prebolim.
Nema utjehe u ljudskim riječima,
ne dopiru do korjena
života i smrti.

 

ONAJ, KOJI RASPET UMRE

Ti si svjetiljka,
koju vjetar vremena
ne gasi
i pod kojom svako vidi
svoje pravo lice.

Onaj, koji raspet umre,
uvijek je jači
od svoga ubojice!

 

I JA SVJETLUCAM, GOSPODINE

1.

U vrijeme si me usadio i ja
u krvi nosim pečat svoga pretka.
Ko prsten život oko mene sija,
a ja mu ne znam kraja ni početka.

Ja vidim samo kako dani bježe
i svaki pun je uzdaha i mraka.
Ja sam ko čovjek koji na dnu mreže
otvara usta željan svježeg zraka.

Ti bdiš nad svakim koji nosi breme
i svaki nemir u Tebi se stiša.
U vrijeme bacaš svoga uma sjeme

i na njeg slazi Tvoja zlatna kiša.
I dok Ti ruka njiše grane svježe,
i ja svjetlucam na dnu Tvoje mreže.

2.

I ja svjetlucam na dnu Tvoje mreže
i sva tegoba, što mi rane takne,
ko taman teret nekamo se makne
i nema briga što su noću teže.

I obruč što mi još vidokrug steže
i na bol često prigušenu sjeća,
sve jače sad me tek uz Tebe veže
i slutim izvor koji budi sreća.

I drago mi je što još nekad mogu
na cesti stati i gledati noću
gdje pališ zvijezdu u plaveti mnogu

i obasjavaš i moju samoću.
I dok mi dani u nepovrat bježe,
da još svjetlucam na dnu Tvoje mreže.

  

(PREMA DRUGOJ OBALI, Ante Jakšić; Župski ured Đakovački Selci – UPT, U pravi trenutak, Đakovački Selci, 1987.)