Dr. Ružica Pšihistal: Rasprava o Juditi nije zaključena

Iznimnim „Studijama o Marulićevoj Juditi“ ugledna sveučilišna profesorica dr. Ružica Pšihistal ovjenčana je i nagradom „Judita“ o Danima hrvatske knjige. Ususret 500. obljetnici smrti oca hrvatske književnosti, koja se obilježava 2024., zanimljivo je čuti što je tako iznova privlačno u iščitavanju Marulićeva djela koje pobuđuje pozornost književnika i književnih teoretičara. Ružica Pšihistal (Vinkovci, 1966.) redovita je profesorica na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Doktorsku disertaciju i veći broj studija posvetila je proučavanju djela Marka Marulića s posebnim osvrtom na njegove biblijske spjevove. Uža su područja njezina znanstvenoga rada također hrvatska ranonovovjekovna književnost, književna historiografija, slavonska književnost, folklorna književnost i književnoteorijske teme. Objavila je pet znanstvenih knjiga, osam uredničkih knjiga te više od stotinu znanstvenih i stručnih članaka. Članica je Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika. Glavna je urednica znanstvenoga časopisa Anafora.

Što Vas je posebno iznenadilo u novom znanstvenom čitanju Judite? Marulićeva Judita kao palimpsest, struganje svih neotkrivenih slojeva?

Judita dijeli sudbinu klasika za koje imamo dojam da su već pročitani i da je o njima sve rečeno. No klasici su upravo po tomu što i priželjkuju i zahtijevaju ponovljena čitanja, a ta su čitanja – podsjeća Italo Calvino – uvijek nova, kao da ih čitamo prvi put. Judita krije brojna iznenađenja. Osobno me nije napuštalo čuđenje kako je i zašto Marulić odlučio spjevati biblijski ep – vrlo zahtjevnu književnu vrstu koja se tradicionalno pisala na latinskom – u narodnom hrvatskom jeziku. To nije samorazumljivo. Kao humanist mogao je birati u kojem će jeziku pisati, u kojoj književnoj vrsti, kojoj će publici djelo namijeniti. Iza takve odluke stajala je visoka autorska samosvijest, kristalizacijska točka domaće književne tradicije u kojoj je jedno djelo moglo postići maksimum i kultivirana domaća publika koja je takvo djelo mogla primiti. Palimpsest je odgonetka strukture i značenjskih razina Judite. Posrijedi je znanstvena metafora francuskoga strukturalista Gérarda Genettea, koja označava poseban oblik transtekstualnosti u kojoj jedan tekst (hipotekst) nije u drugom tekstu (hipertekstu) prisutan u obliku intertekstualnih ili citatnih tragova nego je taj drugi tekst u trajnoj ovisnosti o prvom te zahtijeva porozno, relacijsko čitanje „udvoje“. To znači da drugi tekst ne prekriva posve prvi, nego mu poput palimpsesta „dopušta“ da se kroz njega pokaže te da nikada ne može postati autonoman ili samostalan tekst. Biblijski ep sam po sebi je hipertekstualna književna vrsta jer nastaje versificiranom parafrazom biblijskoga teksta kao hipoteksta. Uz to, biblijski ep kao književna vrsta ostvaruje transtekstualnost i imitacijom žanrovskih i stilskih značajki klasičnoga epa. Ta dva oblika transtekstualnosti upisana su i u Marulićevu Juditu i to je bio temeljni teorijski nacrt mojega čitanja.

Vaše je pitanje s početka članka u Forumu: „Može li se o Juditi izreći nešto što nije otprije poznato i kako pojam spoznaje opravdati pred razornim skepticizmom i konstruktivizmom postmodernizama i poststrukturalizama koji su oslabljeni, ali još uvijek djelatni u našim umovima, a u njima – prisjetimo se – nema mjesta za znanje, razum i metodu, a nema mjesta ni za klasike – posebice za utemeljiteljsku figuru ‘oca’ nacionalne književnosti?“

Da, taj početak može se shvatiti i kao oblik provokacije, kao mala „diverzija“ s ciljem skretanja pozornosti i ometanja konstruktivističkih premisa. Književna je filologija u posljednjih pedesetak godina u ruševnu stanju, poharana negacijama koje obeshrabruju. Najkraće rečeno, zanijekana je mogućnost (objektivne) spoznaje i svrhovitost humanističkoga znanja (čemu služimo?), kao i ideja koherentnoga značenja teksta. Ti udari dolaze iz same struke iz različitih poststrukturalističkih smjerova. Struka je sama priredila svoje uništenje, otvorivši širom vrata bezgraničnoj samovolji (slobodi!) tumača koji – budući da su sva pravila dekonstruirana i nema više ograničenja – može s tekstom činiti što mu je volja. Ne mirim se s tim pretpostavkama. Nastojala sam uz pomoć akumuliranoga znanja i poznavanja prethodnih istraživanja, uz pomoć znanstvenih metoda i logike znanstvenoga pristupa razumjeti i protumačiti tekst. To me je dovelo do novih spoznaja. One dakako ne mogu biti revolucionarne, ali mogu donijeti pomake i nove naglaske. Svjesna sam dakako da su sve spoznaje u znanosti privremene i pogrešive. To ih upravo čini znanstvenim, a ne dogmama.

Koji Vam je kontekst između književno-povijesnoga, biblijsko-teološkoga i kulturno-povijesnoga predstavljao najveći izazov? Kako ste uranjali u biblijsku teologiju i na kojim ste se referentnim točkama najdulje zadržavali?

Svaki je kontekst složen i zahtjevan sustav i u toj gustoj mreži veza i interakcija nije lako izdvojiti noseće silnice. Znanja iz biblijskih znanosti pomogla su mi da bolje razumijem biblijski tekst kao hipotekst, a time i Marulićevu Juditu kao hipertekst. Nije nevažno primjerice s kakvim značenjskim potencijalom biblijska Judita dolazi pred Marulića, kakva je njezina povijest u kanonu, kako je prihvaćena u tradiciji. Predtridentska Vulgata s Jeronimovim prijevodom važna je karika u recepciji, ali Judita je tako afirmativno prihvaćena – još od ranokršćanskih vremena – da možemo zamisliti kako bi bila u rimokatoličkom tridentskom kanonu i da ju Jeronim nije preveo, vjerojatno u nekom od starolatinskih prijevoda, što se kasnije i dogodilo u Novoj Vulgati (Codex Bernensis). S druge strane u hebrejskoj Bibliji nema Judite i o njoj traje kontinuirana šutnja sve do srednjega vijeka. Važna tema u kršćanskoj recepciji biblijske knjige bila je jasna teološka poruka o Bogu kao jedinom gospodaru povijesti koji preko ljudi (junaka i junakinja!) pomaže svojem narodu u teškim vremenima, kada su na kušnji i vjera i politički i egzistencijalni opstanak. Crkveni oci i patristički pisci, pa još ranije i sv. Klement Rimski bili su fascinirani djelom i profilom hrabre žene jake u vjeri koja se izlaže za spas zajednice. Da bih pratila promjene biblijske Judite u Marulićevu epu na sadržajnoj, kompozicijskoj i značenjskoj razini, morala sam najprije temeljito upoznati biblijski tekst i kontekst.

Kurikul hrvatskoga jezika i Judita, prijepori i moguća razrješenja? Zašto je dojam da se Marulić iznova treba prilagođavati i dokazivati novim naraštajima?

Izbacivanje Marulićeve Judite s popisa lektirnih djela za cjelovito čitanje najvidljivija je gesta rušenja književnoga kanona, a time i kulturnoga identiteta nacionalne zajednice. Kanon je dakako promjenjiv – posebice na rubovima – ali ako nema temelja, on se sam po sebi urušava. Lektira je jedan od važnih oblika integracije zajednice, knjige koje čitamo povezuju nas i oblikuju. Nije slučajno da se identitetske politike okomljuju na književni kanon. Smještana na popis Klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka – uz stotinjak drugih i uz napomenu „izbor“, Judita je novom kurikulu izgubljena. Možemo li očekivati da će srednjoškolci spontano posegnuti za cjelovitim čitanjem Judite? Obrazloženja o njezinoj neprikladnosti srednjoškolcima (zbog sadržaja ili zbog jezika!) mogu se razumjeti samo kao pljuska i struci i učeničkim čitateljskim kompetencijama. Postojeći unutarjezični „prijevodi“ uz paralelni tekst na izvornom jeziku omogućuju učenicima samostalno lektirno čitanje djela (kod kuće), što naravno ne isključuje nego potiče čitanje i u izvornom slogu te pospješuje rad na tekstu na odabranim ulomcima (u učionici). Rasprava o Juditi nije zaključena. Književni kanon nije biblijski kanon! Reakcije javnosti i buka oko Juditina ne-mjesta u lektiri potvrdili su da je čitateljskoj zajednici još uvijek važno remek-djelo nacionalne i svjetske književnosti i prva hrvatska literarna heroina.

Kako tumačite profeministička i antifeministička čitanja Judite? Kako učiti iz silne simbolike Marulićeva djela?

Judita kao lik – promatra li se izdvojeno – nedvojbeno ima feministički potencijal. Njezin spol i ljepota važni su i za rasplet priče i za teološku poruku. Ona se doista autoritativno postavlja kao vođa cijele zajednice, preuzima inicijativu, strateški je i taktički vješta u bitci s neprijateljem. Problematično je međutim ako feminističku hipotezu provjerimo na cjelini narativa jer tada nailazimo na kontradikcije. Kako primjerice protumačiti sekvencu kada se Judita nakon obavljene misije vraća u prijašnji skroviti život udovice. Tada bismo mogli primijeniti antifeminističku hipotezu da njezino privremeno odstupanje od patrijarhalnih normi u konačnici služi očuvanju postojećega patrijarhalnog poretka. Tko je zaslužan za pobjedu – ona kao žena ili Bog koji se poslužio slabom ženskom rukom upravo da bi potvrdio svoju snagu? Ako zađemo malo dublje u rodne teorije, možemo stvar još više zakomplicirati. Prihvatimo li da je Juditina asketska čistoća uvjet za snagu virilne žene, koja se ponaša kao muškarac te da samo „žena koja nije žena“ može biti kreposna, što ćemo s muškarcima? Mogli bismo stići do zavodljiva dekonstruktivističkoga paradoksa da samo onaj muškarac koji postane žena (Holoferno) može biti poražen od žene koja je postala muškarcem (Judite)? Krenimo dalje. Kao udovica Judita je aseksualna (precrtane ženskosti), u Betuliji se prema starješinama ponaša kao muškarac, s Holofernom u asirskom taboru ona je žena (koja zavodi), pri odrubljivanju Holofernove glave ona ponovno oslobađa mušku stranu. Je li odluka o trajnom udovištvu posljedica njezine želje za društvenom i osobnom neovisnošću ili put asketske pobožnosti, koja je slabije naglašena, ali je prisutna i u židovstvu? Nizanje proturječja i ambivalencija možemo nastaviti do u beskraj. Tekst odgovara konfuzno. Negdje da, negdje ne; malo da, malo ne; u isto vrijeme i da i ne. Ono što na jednom mjestu potvrđuje, na drugom izričito osporava. Takav „odgovor“ teksta znači, prema semiotičkim načelima Umberta Eca da ni jedna hipoteza nije valjana, odnosno da ih obje treba odbaciti i postaviti drukčiju koja bi bila ekonomičnija i koherentno obuhvatila cjelinu teksta.

To ne znači da su profeministička ili antifeministička čitanja „zabranjena“. Ona su dio igre u tumačenju teksta koji je otvoren u najširem smislu. Tim više što Marulićeva Judita ima biblijski izvor kao najotvoreniji mogući tekst, kako je uvjerljivo dokazao još sv. Augustin. Ostaje međutim pitanje odgovornosti (ne samo slobode) tumača pred tekstom, poštivanje granica teksta i njegove „volje“.

Nestrpljivo suvremeno doba želi sve odmah, a onomad se i dvadeset godina čekalo na tisak Judite, što i danas izaziva različite teorije zašto je tomu bilo tako?

Čekati dvadeset godina na tisak iz današnje perspektive, kada se to u redovitim okolnostima dogodi u nekoliko tjedana nakon predaje rukopisa, a može i puno brže – čini se kao vječnost. U uvjetima ranoga tiskarstva – postinkunabula – nije neuobičajen dugi vremenski razmak od rukopisa do tiska, posebice kada su posrijedi neliturgijske knjige, točnije književna djela na vernakularu koja su u tom razdoblju još uvijek rijetka. Ostala su k tomu još neriješena pitanja. Pretpostavimo da je Marulić Juditu namijenio za tisak, a ne za rukopisnu cirkulaciju, što u uvjetima domaće još uvijek dominantno rukopisne književne kulture ne bi bilo neočekivano. Ne možemo međutim znati je li rukopis odmah uputio u tiskaru, ili ga je zadržao i nastavio s radom i nakon službenoga svečanoga datiranja posvetne poslanice 22. travnja 1501. No sve ako je Judita doista „odmah“ upućena u tiskaru, još uvijek ne možemo isključiti da je vraćena na „doradu“, što bi se moglo zaključiti prema pismu koje je Marulić uputio Cipiku 2. studenoga 1501. Na navedena pitanja – a ima ih još – nemamo sigurne odgovore, ali možemo odbaciti spekulacije o navodnim cenzorskim urotama, jer je Judita navodno bila „sumnjiva“ zbog grijeha (zavođenje, ubojstvo), zbog raskošnoga odijevanja sa svrhom izazivanja Holofernove požude ili zbog upitnoga kanonskoga statusa biblijske knjige. Ta nagađanja mogu biti zanimljiva, ali nisu utemeljena i vode u krivi smjer istraživanja.

Marulov san Dine Milinovića približio je autora Judite kao čovjeka od krvi i mesa – što je ona trajna intriga u traganju za nedohvatljivim, nedokučivim, uz svu naklonost suvremenih znanstvenih aparata?

Čitala sam Marulov san i sa studentima. Bio nam je zanimljiv između ostaloga i zbog toga jer se u žanru povijesnoga trilera ili krimića prikazuje dinamika splitske svakodnevice u vrijeme kada Marulić dovršava Juditu. Milinović je vješt i kultiviran pisac koji ima iznimnu moć imaginacije s eruditskom pozadinom te zna voditi ecovski zaplet s mnoštvom peripetija povezanih s rukopisima (apokrifnim Pilatovim aktima i fikcijskom Marulićevom pripovijetkom O krađi grimiznoga plašta prema povijesnoj crtici Amijana Marcelina) u atmosferi napetih odnosa s mletačkom upravom i osmanskom ugrozom, grada preplavljenog izbjeglicama i živahnih učenih rasprava humanističkoga kruga (Čuvari pamćenja). U sve je to upletena i Marulićeva intimna povijest popunjena faktografskim i fikcijskim elementima te začinjena navodnom kobnom i skarednom epizodom s Dminom Papalićem i koloturnikom, prema gradskoj usmenoj predaji. Osobno sam roman čitala i kao alternativnu povijest o sudbini rukopisa Judite prema načelu „što bi bilo da je bilo“. U toj domeni roman nudi vjerojatne (moguće, neprovjerljive) hipoteze o konačnom dovršetku Judite (tek nakon dvadeset godina!) kod don Dujma Balistrilića na Šolti (u Nečujmu). Eto, i zaplet u povijesnoj fikciji može se graditi na intrigantnim i otvorenim znanstvenim pitanjima. Takvi tekstovi u kombinaciji zabavnoga i korisnoga, uz uvjet da pisac posjeduje i znanja i vještinu, izvrstan su prilog vraćanju klasika među „žive“ suvremenike.

Razgovarao: Tomislav Šovagović