Ž. Dogan: Ocrnjivanje Hrvata fašizmom leži na zlonamjernim lažima, ali tko danas želi znati istinu?

Još se ne stišavaju odjeci nedavnog ocrnjivanja fašizmom hrvatske zajednice u Australiji i Hrvata općenito, koji, po tko zna koji put, u vrijeme vlasti Radničke partije u lijevo liberalnim medijima postaju omiljena meta. Nije li znakovito da su australski mediji, ovaj put ‘The Age’ i ‘Sydney Morning Herald’, isto kao nekad jugoslavenski i današnji srpski sramotno skloni da svaki navijački ispad i paradno kićenje ustaškim obilježjima odmah proglase ‘oživljavanjem hrvatskog fašizma’? Uz obvezno podsjećanje na ‘fašističku’ prošlost Hrvata i vraćanje u II. svj. rat i Jasenovac.

Zaista je bila šokantna podudarnost tvrdnji novinara Bena Schneidersa i Simone Fox Koobu u podužem tekstu o ‘Dugotrajnom zagrobnom životu hrvatskog fašizma u Australiji’ sa zlonamjernim podmetanjima velikosrpskih spin doktora i propagandista koji svojim lažima i konstrukcijama žele navući mržnju i prijezir prema Hrvatima. Gotovo sve što su napisali o onome što se dogodilo u NDH za vrijeme II. svj. rata i o broju žrtava Jasenovca doslovce je prepisano iz džepnog priručnika antihrvatske propagande s centrom u Beogradu.

Pavelić i Gotovina u istoj ravnini

Stavljanje slika Ante Pavelića i Ante Gotovine u istu ravninu (još samo Tuđman, Stepinac i papa Ivan Pavao II. nedostaju) očito pokazuje da za mentalni sklop naručitelja i autora ovog pamfleta svaka borba hrvatskog naroda za svoju slobodu, ne može biti ništa drugo nego fašizam, a svaka hrvatska država (dok ju ne utamniče) fašistička.

Ništa manje nije šokantna ni lakoća kojom su dvoje spomenutih novinara jednu lojalnu i vrijednu etničku zajednicu, koja je usput rečeno u svakom smislu puno pridonijela ovoj zemlji, uokvirili u zlonamjerno podmetnute velikosrpske mitove i laži kako bi ju prikazali u najgoroj mogućoj slici. Kao zajednicu opasnih tipova zatrovanih fašizmom koje je najbolje izbjegavati.

Iako su sasvim legitimno postavljali neka škakljiva pitanja i ukazivali na ono što, po njihovu mišljenju, nije primjereno današnjem vremenu unutar nje, ipak je bilo nemoguće ne primijetiti jasno naglašenu želju da u javnosti stvore klimu odbojnosti prema članovima hrvatske zajednice i Hrvatima općenito.

Dovoljno je bilo samo pogledati prateću ilustraciju sa sablasno raspuklim zidom s oronulim prozorima na kojima su fotografije simbola ‘hrvatskog fašizma’ – Pavelića, Srećka Rovera i Josipa Šimunića (!?) da se odmah shvati kako je očita namjera članka hrvatske domove i klubove u Australiji prikazati kao uklete utvrde u kojima čuče horde divljih fašista koji će vas čim uđete zaskočiti i mučiti kao da ste ušli u koncentracijski logor.

Još se ne zna, ali se revno istražuje, kojim je čudom toliko mnoštvo Australaca što su ih do sada posjetili i svakodnevno posjećuju, izbjeglo upravo takvu sudbinu. Kao što se ne zna ni kojim je to čudom po popisu stanovništva nakon II. svj. rata (1949. god.) Srba bilo više nego prije rata, iako ih je navodno samo u Jasenovcu ubijeno preko milijun.

Crni humor na stranu, svatko tko je navraćao ili navraća u moderno opremljene i iznimno gostoljubive klubove i domove hrvatske zajednice, u tako zastrašujućim slikama i pričama iz The Agea i Sydney Morning Heralda, sigurno ih ne će prepoznati.

Ocrnjivanje prije turističke sezone?

Sve u svemu kada se ovako senzacionalističkim i tendenciozno dizajniranim medijskim uradcima, ilustriranim zastrašujućim špekulacijama, želi ispod žita stigmatizirati jedan narod i stvoriti ozračje odbojnosti prema njemu u očima drugih, onda to očito ima svoju pozadinu. Namjera je u javnosti održati i dalje širiti rasističku sliku o kolektivnoj okuženosti Hrvata fašizmom kako bi ta predrasuda postala mjerilo političkog i društvenog odnosa prema njima.

I još nešto, Hrvatska je u posljednjih nekoliko godina među najpopularnijim turističkim odredištima u svijetu i postala je gotovo nezaobilazno odredište velikog broja Australaca koji putuju u Europu. A to onima koji udruženim snagama neumorno rade na urušavanju svakog uspjeha i prosperiteta današnje hrvatske države izgleda jako smeta pa se upravo pred početak svake turističke sezone pojavljuju ovako dizajnirane reportaže i članci koji tendenciozno zlorabe sve što mogu da bi potencijalne turiste zaplašili i odbili od puta u ‘fašističku’ Hrvatsku.

Takav odnos i politika kada je u pitanju Hrvatska nije nikakva novost jer se ocrnjivanjem ‘fašizmom’ još od kraja II. svj. rata, a poglavito nakon njezina osamostaljenja preko ljubomorno grabežljivih velikosrba i dobro podmazanih vanjskih lobista svijetu želi nametnuti dojam da je hrvatski narod toliko nepopravljivo okužen fašizmom da ga se ne smije pustiti živjeti i razvijati se slobodno, već ga treba držati utočenog u sklopu šire regionalne zajednice pod kontrolom Beograda. O opasnostima obnove jednog takvog zloćudnog projekta koji bi nas ponovo vratio vrtnji u ukletom krugu novih Jasenovaca, Bleiburga i Srebrenica, kao i o medijskim manipulacijama kojima se priprema teren za takvo što treba svakako govoriti i pisati daleko više nego o tome čije slike vise na zidovima hrvatskih klubova i domova u Australiji.

Očito se ponovno i po tko zna koji put, potpuno zlonamjerno i nepotrebno dižu tenzije i stvara ozračje odbojnosti prema Hrvatima i hrvatskoj zajednici u Australiji. Za zajednicu bi najbolje bilo kada bi ju ‘politički korektni’ dušebrižnici ostavili na miru da se sama iznutra obnovi i zaliječi naslijeđene rane i traumatične uspomene iz zločinačke velikosrpske i jugokomunističke prošlosti, od koje su generacije Hrvata pobjegle širom svijeta.

Tabu teme

Točno je da zbog neizliječenih trauma iz prošlosti u svakoj državi i etničkoj zajednici ima nostalgičara koji se zalažu za priznanje nekih ličnosti i događaja iz vlastite povijesti za koje smatraju da su nepravedno prikazani i ocrnjeni. Tako i u hrvatskoj zajednici Australije postoje ljudi i minorne skupine koje još nose obiteljske ožiljke zločina i torture iz vremena bivših Jugoslavija. Oni u današnje vrijeme u političkom smislu ne znače baš ništa, ali svoje frustracije dvostrukim standardima iskazuju tako što ne žele slijepo prihvatiti laži i mitove nametnute od ‘bivših’ velikosrba i Jugoslavena, nego zadržati sjećanje na sve one koji su se na bilo koji način borili i pali za hrvatsku slobodu i državu.

Zamislite kako je šokirajuće i uvrjedljivo tim ljudima da se jednog Tita koji je izvršio barbarski genocid nad nekoliko stotina tisuća razoružanih hrvatskih vojnika i izbjeglih civila nakon što je rat već bio završen, slavi kao velikog i uglednog ‘antifašista’ i svjetskog lidera. I da o tim zvjerskim likvidacijama Hrvata koje su, u smislu stravičnog potencijala za iživljavanje nad nemoćnim žrtvama, nešto najgore što se dogodilo u povijesti čovječanstva, do danas traje gigantska zavjera šutnje. Interesantno, o tom nezamislivom zločinu i patnji Hrvata nikada ne ćete nešto čuti ili pročitati u australskim i svjetskim medijima.

Interesira li nekog danas to što su Hrvati propatili i kroz što su kao narod prošli u svojoj kući i na svojoj zemlji utamničeni u velikosrpskoj Jugoslaviji prije II. svj. rata, u samom ratu i u komunističkoj Jugoslaviji nakon njega? Ili je važno samo to što su propatili drugi u svom nastojanju da ga okupiraju i izrabljuju?

Bolno je gledati kako oni koji su u prošlosti nanijeli toliko zla i patnje hrvatskom narodu, u želji da se dokopaju njegovih teritorija i bogatstva, stalno na sva zvona zvone kako su oni zapravo žrtve Hrvata od koji su svojim zločinima i terorom napravili ‘fašiste’. Iako su o zvjerskim zločinima i neizdrživom teroru nad Hrvatima prije rata pisali najugledniji ljudi tog vremena, a Tito zbog ‘nepoznatog’ genocida na Bleiburgu i križnim putevima uvršten na popis deset najvećih zlikovaca 20. stoljeća, danas su to tabu teme.

Isto tako danas ne ćete ništa pročitati ni čuti o groznim masakrima četnika Draže Mihailovića, u Hrvatskoj i BiH za vrijeme II. svj.rata. Poglavito u istočnoj Bosni koju su ti borci za Veliku Srbiju potpuno počistili od muslimanskog življa (‘Drina je tekla krvava’). Ili recimo o tome da je general Mihailović, tipično za srpsku tradiciju, za sve vrijeme rata (isto kao i Vučić danas) sjedio istovremeno na nekoliko stolica, surađujući malo s Hitlerovim nacistima, malo s Titovim partizanima, malo s Pavelićevim ustašama i cijelo vrijeme rata s Musolinijevim fašistima nadajući se da će s njima na kraju rata podijeliti Hrvatsku. Danas su četnici i njihov vođa, omiljeni ‘čiča Draža’, u Srbiji potpuno rehabilitirani. Crne ratne zastave s mrtvačkom lubanjom i kostima, šubare i odore takvih ‘antifašista’ slobodno se nose i o njima pjesme pjevaju (‘drma mi se, drma mi se na šubari cveće, ubit ćemo, zaklat ćemo tko sa nama neće’), a spomenik Draži Mihailoviću ponosno stoji pokraj glavne ceste u dvorištu ispred srpske crkve i centra u Carrum Downsu, ovdje u Melbourneu.

Zašto jedino kod Hrvata povijest počinje 1941. i završava 1945.?

Za razliku od takvih ‘uvaženih antifašista’, hrvatski ‘fašisti’ nikada nisu okupirali ni pljačkali druge nego samo ljubomorno čuvali i branili svoje. Ako se to zove fašizmom, onda mi Hrvati moramo biti ponosni što ga se kroz svoju mukotrpnu povijest nismo odrekli jer bez njega sigurno ne bismo uspjeli preživjeti do danas.

Koji se to još narod u svijetu, osim Hrvata, zato što je spreman braniti svoje naziva mrziteljem drugih i fašistima, a svaka njegova borba za postignuće vlastite slobode i države ocrnjuje fašizmom? Zašto jedino kod Hrvata povijest počinje 1941. i završava 1945.? Zašto se to razdoblje hrvatske povijesti ne razmatra i ne prosuđuje u kontekstu događaja koji su mu prethodili i doveli do toga da Pavelića gurnu u savez s Hitlerom?

Povijesna je činjenica da su izdani i odbačeni od svih, državotvorni Hrvati jedino oružanom borbom i u savezništvu s Hitlerom i talijanskim fašistima mogli dobiti svoju, kakvu- takvu, vlastitu državu. Dobro je poznato da su u to vrijeme vodeće europske sile, Engleska i Francuska, i svi drugi centri moći bili protiv samostalnosti Hrvatske u bilo kojem obliku.

Sjetimo se kako je mirotvorac i vođa Hrvatske seljačke stranke, Stjepan Radić, vjerujući u pravdu i humanost civiliziranog svijeta u razdoblju između dva svjetska rata obilazio europske prijestolnice ponizno moleći za pomoć da se hrvatski narod izbavi od brutalnog velikosrpskog terora i dopusti mu se izlazak iz jugobalkanske tamnice na miran način. Zbog tog ‘neobičnog’ zahtjeva u Londonu je čak bio ismijan te mu je cinično preporučeno da se vrati natrag u Beograd i tamo bori za ‘hrvatsku slobodu parlamentarnim i demokratskim putem’. On ih je poslušao i nakon povratka njegova mirotvorna borba završila je tako što je skupa s još četvoricom hrvatskih zastupnika u lipnju 1928. ustrijeljen kao pas na podu ‘demokratske’ beogradske skupštine.

Ustaški je pokret bio nadideološki

Dr. Ante Pavelić, koji je kao zastupnik Hrvatskog bloka bio svjedok tog zvjerskog masakra, tada je shvatio da se protiv beskrupuloznih velikosrpskih ubojica hrvatsko pravo na slobodu i državu može izboriti jedino silom oružja. On se tada povlači iz jugoslavenskog parlamentarnog života i odlazi u inozemstvo gdje u ilegali formira ustaški pokret i obavlja vojničke pripreme za tu misiju.

Ustaški pokret utemeljen je u Rimu 1930. god. Izrastao je iz Čiste stranke prava i to isključivo kao nadideološki pokret oslobađanja Hrvatske oružanom borbom. Taj pokret, po mišljenju neovisnih francuskih povjesničara, nije imao nikakvu drugu svrhu ni ideologiju osim vraćanja Hrvatskoj statusa neovisne države (‘Diabolization du mouvment ousttachi’). Uostalom, kako je ustaški pokret u svom programu mogao imati za cilj fašizam ili antisemitizam ako je on izrastao iz one hrvatske stranke prava koju je utemeljio Josip Frank, čiji je operacijski mozak bio Dido Kvaternik, unuk Josipa Franka, obojica ugledni hrvatski Židovi.

A i žena osnivača i lidera ustaškog pokreta dr. Ante Pavelića bila je podrijetlom Židovka? Hrvatski ustaše izvorno su, dakle, bili ne fašistički nego osloboditeljski pokret nastao kao spontani odgovor na velikosrpsko nasilje i zločine u prvoj Jugoslaviji. Većina onih koji su poslije pristupili tom pokretu i nosili ustašku odoru, nisu bili nikakvi fašisti, već seljaci i obični mali ljudi, siti tuđeg terora, a željni slobode i vlastite države. Fašistima su neizbježno postali onog trenutka kada je Pavelić ‘pristao’ provoditi nacističko-fašističke rasne zakone na teritoriju tadašnje NDH koja je bila podijeljena u dvije okupacijske zone, njemačku i talijansku. Ustaški režim u II. svj.ratu bio je, dakle, profašistički režim u zemlji okupiranoj njemačkim i talijanskim fašistima. Isti onakav kakvi su bili drugi profašistički režimi u svim od njemačko–talijanskih fašista okupiranim zemljama Europe. NDH u tome nije bila nikakva iznimka.

Sve objektivne rasprave o pojavi ustaštva i ‘hrvatskog fašizma’ u II. svj. ratu trebale bi uzeti u obzir neizdrživi velikosrpski teror i zločine nad Hrvatima, utamničenim u prvoj Jugoslaviji između dva svjetska rata i prešutnu potporu vodećih svjetskih sila takvom stanju. Vrijedno je spomenuti da su protiv takvog stanja i zvjerskih likvidacija slobodoljubivih Hrvata u to vrijeme podigli svoj glas Albert Einstein i Heinrich Mann. Oni su u travnju 1931. godine uputili apel tadašnjoj Ligi naroda u kojem mole – ”sve zemlje i one koji poštuju slobodu i ljudska prava da se suprotstave neprekidnoj i divljoj tiraniji koja vlada u Hrvatskoj i djeluju kao štit za obranu ove male, miroljubive i prosvijećene nacije”.

Sličan apel uputilo je i legalno hrvatsko zastupništvo, sastavljeno od izabranih predstavnika Hrvatske seljačke stranke potkraj 1939. godine. Svjesno nadolazećih krvavih događaja u kojima hrvatski narod ukliješten između fašizma i komunizma i utamničen velikosrpskom Jugoslavijom ne će imati mogućnost donošenja vlastitih odluka, javnosti i vladama velesila Amerike, Engleske i Njemačke uputilo je ovu Izjavu: ”Vršeći svoju dužnost upozoravamo odgovorne čimbenike, kako ove državne zajednice (Jugoslavije) tako i europskih država, navlastito velevlasti, na neodrživost i opasnost današnjeg stanja. Princip pravde i slobode traži, a savjest i dužnost nalažu da se u interesu mira poduzmu mjere koje će osigurati provedbu prava samoodređenja hrvatskog naroda. Hrvatski narod se nada da neće biti prisiljen poći putem nužne samoobrane u svojoj pravednoj težnji da živi u pravednom miru koji mu se uskraćuje. U protivnom slučaju Hrvatsko narodno zastupstvo u ime hrvatskog naroda uklanja odgovornost za događaje koji bi bez njegove krivnje mogli nastupiti u ovom dijelu Europe”.

Borba za uspostavu i održanje hrvatske države

Događaji koji su nakon toga nastupili i ratna drama razvijala se upravo po tako previđenom scenariju. Nakon Hitlerova napada na Jugoslaviju, jugoslavenska vojska koja je bila dominirana Srbima predala se bez borbe, a cijela srpska kraljevska obitelj i vlada pobjegli su u izbjeglištvo s milijunima u zlatu. Smjestivši se udobno u Londonu svu su krivicu za rat i kapitulaciju prebacili na – Hrvate. Pavelićevi ustaše su nakon toga uz pomoć Nijemaca i Talijana preuzeli kontrolu nad Hrvatskom i BiH, a njemački i talijanski fašisti čim je proglašena NDH podijelili su ju u dvije okupacijske zone. Italija je odmah nakon toga sebi pripojila velik dio hrvatske obale i otoka na osnovu tajnog pakta i aneksa Londonskog ugovora sa Srbijom iz 1915. god. Tim tajnim paktom o podjeli Hrvatske srbijanska je vlada bez znanja Hrvata darovala Italiji veliki dio hrvatske obale uključujući i strateški važne gradove Rijeku i Zadar. Praveći se da to ne znaju, dalmatinski Jugoslaveni i autonomaši poticani iz Beograda stvorili su mit na osnovu kojeg vole optuživati Pavelića kako je on tobože dragovoljno ‘prodao’ ili ‘darovao’ Dalmaciju Talijanima.

Sve u svemu, Pavelić je zapravo bio Hitlerov i Mussolinijev talac koji je svjesno pristao biti njihova lutka na koncu da bi u metežu II. svj. rata od hrvatskih zemalja spasio ono što se spasiti dalo. On je cijelo vrijeme rata balansirao između Hitlera i Musolinija nastojeći ugoditi obojici. ‘Prihvatio’ je njemačke rasne zakone i ‘pristao’ Italiji dati Dalmaciju. Njegov glavni cilj bio je da hrvatska država preživi u borbi protiv srpskih četnika koji su, surađujući s Talijanima u raspačavanju Hrvatske, željeli okupirati njezin veliki dio s izlazom na more i uključiti ga u Veliku Srbiju, ali i Titovih jugopartizana koji su isto tako željeli srušiti NDH kako bi Hrvatsku i Hrvate zadržali utamničene u komunističkoj Jugoslaviju.

O Paveliću i njegovim ustašama može, dakle, misliti i pisati što god tko hoće, ali im se gorljiva želja i žrtvovanje do kraja za uspostavu samostalne hrvatske države ne može poreći. Isto kao ni uloga u zaštiti Hrvata i BiH muslimana za vrijeme II. svj. rata.

Koliko god to bilo ‘politički nekorektno’, moraju se argumentirano osporavati i odbacivati rasističke tvrdnje neprijatelja hrvatske slobode da su Hrvati narod okužen fašizmom zato što se Pavelićev fašizam navodno ni po čemu nije razlikovao od Hitlerova i Mussolinijeva. Jedino kompletan idiot može povjerovati da je razlog zašto su ustaše ušli u savez s Hitlerom bila njihova želja da se bore za pobjedu fašizma u svijetu. Oni su se borili za uspostavu i održanje hrvatske države, a to nije bila samo želja Pavelića i ustaša nego stoljetna ideja i želja utamničenog hrvatskog naroda. Kolika je ta želja jaka, potvrdilo je i gotovo stopostotno izjašnjavanje – ZA – na referendumu 1990. god. Sasvim je, dakle, bilo očekivano što je većina Hrvata u kaosu II. svj. rata, podržala proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, iako mnogi od njih nisu podržavali rigidni ustaški režim.

Jasenovac, za koji je blaženi Alojzije Stepinac rekao da je ‘najveća mrlja na NDH’, jest Pavelićev veliki zločin, ali proglašenje Nezavisne Države Hrvatske nije. Ona je u ideji i nazivu zaista bila izraz tisućljetne težnje hrvatskog naroda, a to što uopće nije bila neovisna i što se realizirala i bila moguća jedino pod okriljem njemačko-talijanskog fašizma, to je jedna druga, ‘revizionistička’ priča. Priča koja se, zbog ‘viših interesa, isto kao puna istina o Jasenovcu i Bleiburgu, stalno podmeće pod tepih.

Fokus treba staviti na budućnost hrvatske države

Ustaštvo i NDH, uz sve svoje nedostatke, za mnoge su Hrvate dio povijesne borbe za slobodu i vlastitu državu dok je za Srbe, jugoslavene i neke globalne centre moći to jednostavno hrvatski fašizam i najgori zločin. I tu se ništa ne da promijeniti. Na žalost, nije se samo na tome stalo. Za njih je fašizam i Stepinac i Tuđman i Bruno Bušić i Gotovina i Domovinski rat i sve ono kada se Hrvati na bilo koji način sjećaju važnih ličnosti iz hrvatske povijesti koji su se borili za hrvatsku slobodu i državu. I kada imaju komemoracije za one koji su poginuli u toj borbi i one koji su bili kolateralna žrtve. Kada pjevaju pjesme o ljubavi i vjernosti svojoj prelijepoj domovini i Bogu (Thompson). Hrvatski fašizam je i kada susjedni narod koji te gotovo čitavo prošlo stoljeće u tvojoj kući i na tvojoj zemlji sustavno uništavao, zvjerski ubijao, terorizirao i pljačkao, i koji ti i dalje javno prijeti da će to ponovo uraditi čim mu se pruži sljedeća prigoda, doživljavaš kao neprijatelja. Ukratko, sve što su Hrvati uradili ili rade kako bi obranili svoj dom i svoju domovinu je – fašizam.

No vidite kako svi oni ‘antifašisti’ kojima hrvatsko obrambeno domoljublje toliko smeta da ga stalno umataju u crni plašt fašizma, postaju fašisti i okupatori tuđeg kad god im se za to pruži prigoda. U to su nas uvjerili velikosrpski ‘antifašisti’ na čelu s Miloševićem koji su svoju fašističku agresiju na Hrvatsku 1991. – 1995. nazvali baš borbom protiv ‘hrvatskog fašizma’. Ili ‘antifašist’ Putin koji je svoju ničim izazvanu agresiju na Ukrajinu isto tako zgodno prozvao ‘borbom protiv ukrajinskog fašizma’.

Ako su za vanjske predatore Hrvati fašisti zato što su se kroz cijelu svoju povijest, do današnjih dana, borili i bore protiv okupacije, izrabljivanja i biološkog uništenja, neka im tako bude. To je njihov problem, sve dotle dok nas same ne uvjere da je to tako. I dok im mi sami ne pomažemo ponašajući se kao njihove korisne budale.

Kojemu normalnomu Hrvatu danas više treba stalno i besmisleno vraćanje u II. svj. rat i dvije propale Jugoslavije? Drugi svjetski rat je bio i prošao. Dvije zloćudno sklepane i na silu održavane Jugoslavije bile su i prošle. Danas bismo mi Hrvati trebali misliti o sebi kao o narodu koji je konačno došao svome cilju. Imamo svoju slobodnu i demokratsku državu, ušli smo u krug civiliziranih zemalja Zapada i pod zaštitom smo najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu. To su čvrsti temelji na kojima Hrvatska treba bistriti prošlost i graditi budućnost, a ne vraćati se ili dopustiti nekima da nas vraćaju u II. svj. rat i Jugoslavije u kojima smo bili okupirani, uništavani i iz kojih smo jedva živu glavu izvukli.

Sada se trebamo fokusirati na ono što je važno za budućnost ove današnje hrvatske države i naše djece. I ako se ponekad osvrnemo na prošlost, tješimo se mišlju kako smo mi, kada se na kraju krajeva podvuče crta, ipak bolja vrsta fašista od onih koji nas takvima stalno prikazuju. Za razliku od njih mi svojim ‘fašizmom’ nikada nismo okupirali ni pljačkali druge, nego samo branili svoje.

Željko Dogan