A. Bagdasarov: Još jedan izlet u ružičasti svijet

Na portalu identitet.hr objavljen je tekst voditeljice Odjela za hrvatski standardni jezik IHJ dr. sc. Milice Mihaljević Još jedan izlet u crno-bijeli svijet koji se tiče članka Fraze u normiranju strukovnoga nazivlja i njihov normativni status iz moje knjige Hrvatski iz drugoga kuta (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2023.). Pokušat ću ovdje ukratko odgovoriti – tijekom ljetnoga izleta u ružičasti svijet u koji je kolegica smjestila IHJ.

1. „Razlog je zašto sam se ipak odlučila napisati nekoliko riječi o knjizi Artura Bagdasarova Hrvatski iz drugoga kuta, u kojoj je sve što se odnosi na Institut crno, a sve drugo bijelo, što se on prvi put osvrće i na terminološku bazu Struna i na projekt Jena.”

– Kolegica, kao i prethodnici, ponavlja da „napadam” Institut, a ne konkretne radove koji imaju određen naslov, sadržaj i autora. Premda navodim konkretne primjere što ne valja, prema svojemu osobnomu mnijenju, iz toga projekta (njihova članka), kolege sve to namjerno predstavljaju na sasvim drugi način. Ta je metoda poznata: sklanjati  pojedine osobne mane i nedostatke iza institutskih leđa.

2. „Natuknica lingvistika ne pripada projektu Hrvatsko jezikoslovno nazivlje – Jena, nego projektu Izgradnja temeljnoga nazivlja u antropologiji – Antrona, što uz naziv jasno piše. Stoga su terminolozi iz Instituta predložili antropolozima naziv jezikoslovlje. Kako posljednju odluku donosi predmetni stručnjak, preporučeni je naziv ostao lingvistika. U bazi Strune nalazi se i preporučeni naziv jezikoslovlje (dopušteni lingvistika) koji pripada projektu Jena.”  

– Nije do kraja jasno što i komu preporučujemo, a što komu dopuštamo ako su nazivi lingvistika i jezikoslovlje istoznačnice i to ne samo u hrvatskom nego i u mnogim drugim jezicima. Je li moguće da u jednom području znanosti bude jedan naziv, a u drugom se predlaže drugi? A što će biti u jezičnoj praksi ako jedan porabnik (korisnik) odabere jedan, preporučeni naziv, a drugi  – dopušteni naziv. Možemo li na osnovi kriterija preporučenosti i dopuštenosti stvarati nazivosustav u budućim normativnim priručnicima? Treba li uopće pravopisnu hijerarhiju preporučenih i dopuštenih inačica stalno prebacivati iz jednoga priručnika ili projekta u drugi?

3. „Ako se tko zapita zašto Bagdasarov kritizira u prvome redu projekt Hrvatsko jezikoslovno nazivlje – Jena, odgovor je jasan u crno-bijelome svijetu.”

– Ponovno je ista metoda. Ne kritiziram cijeli projekt, nego navodim konkretne primjere s kojima se ne slažem, jer imam drugo mnijenje. Evo što pišem u zaključku teksta, u tzv. crno-bijelom svijetu:

„Pitanju izgradnje i usustavljivanja hrvatskoga strukovnoga nazivlja treba posvetiti što više pozornosti. Normiranje nacionalnoga strukovnoga nazivlja i stvaranje vlastite nazivoslovne znanstvene grane te sastavljanje i tiskanje različitih strukovnih priručnika iznimno je važan posao u obogaćivanju, razvijanju i potvrđivanju visokoga višefunkcionalnoga položaja standardnoga hrvatskoga jezika.“

 4. „Bagdasarov kritizira i navođenje zastarjelih naziva i objašnjava da u sinkronijskome presjeku nisu istoznačnice padež i kas. Ali komu to nije jasno? Teško je zamisliti da bi neki „školarac” ili njegova nadobudna učiteljica rekli: U hrvatskome jeziku ima 7 kasa/kasova?, a u latinskome samo 6. Ako govorimo o zastarjelicama, jasno je da se ne može govoriti o sinkronijskoj razini nego je nešto zastarjelo jer nije upotrebljivo u neutralnome stilu na sinkronijskoj razini, to se može provjeriti u samoj Jeni ako se pogleda definicija naziva zastarjelica. Smatram unošenje zastarjelica u Jenu posebnom vrijednošću Jene.”

– Ponajprije treba reći da nije riječ samo o Jeni nego i o Struni jer metoda opisa i u jednom i drugom projektu vrlo je slična ili često jedna te ista. Nadam se da Struna nije namijenjena učenicima osnovne ili srednje škole. Ne slažem se, i ne samo ja, s pojašnjavanjem istoznačnica i evo što o tom pišem u tom tekstu:

„U zapisu naziva pod brojem 7. (Struna) i brojem 9. (Jena) nalazimo: ‘istoznačnice (sinonimi), tj. nazivi na hrvatskome jeziku s oznakom normativnoga položaja naziva (dopušteni naziv, nepreporučeni naziv, zastarjeli naziv, žargonizam, predloženi naziv [IHJJ]).’ (Hrvatsko jezikoslovno nazivlje, 2020.: 14.; Struna, 2011.). Istoznačni nizovi u zagradi često ne pripadaju istomu sinkronijskomu presjeku, a nerijetko se i stilski razlikuju. Zastarjeli ili žargonski nazivi, primjerice, u usporedbi s normativnima, ne pripadaju različitim pojavama iste biti. Preinaka iste jedinice u svim promjenama ne ostaje ista. One ne idu u red nazivoslovne istovrijednosti, istoznačnosti ili varijantnosti budući da se razlikuju ili se mogu razlikovati funkcionalno, povijesno, stilski. Nisu dakle istoznačnice u sinkronijskom presjeku nazivi padež i kas, padnutje; gramatika i jezičnica, pismenstvo; rječnik i rječosložje, ričoslovnik. U budućim suvremenim nazivoslovnim rječnicima općenormativne, neutralne natuknice ne valja međusobno usklađivati sa zastarjelicama, povijesnim ili žargonskim nazivima jer nisu potpuno međusobno ravnopravne i zamjenjive, a često pripadaju i različitim idiomima.

Prof. dr. sc. Branka Tafra u knjizi Od riječi do rječnika piše:

‘Rezimirajući sve dosad rečeno, zaključujemo da su sinonimi riječi koje imaju isto denotativno značenje, koje su zamjenjive u svim ili gotovo svim kontekstima… Preduvjet je da te riječi pripadaju istomu jeziku.’ ‘Da bi leksičke jedinice bile sinonimi, antonimi ili paronimi, moraju najprije ispuniti neke uvjete. Moraju pripadati istomu idiomu u sinkronijskom presjeku, dakle u istraživanju leksičkih odnosa u suvremenom standardnom jeziku ne uzimaju se u obzir arhaizmi ni riječi iz dijalekata (nisu sinonimi iže i koji, šugaman i ručnik…)’ (Tafra, 2005.: 224. – 225., 235.).“

U tekstu sam toga članka još napisao i ovo, ali u odgovoru o tom ništa:

„U monografiji Jena u rubrici Pravopisna razina piše:

‘7.4.1. Pravopisna razina. Utjecaj je općejezične norme na jezikoslovno nazivlje najočitiji na pravopisnoj razini. Dio pravopisnih dvostrukosti u jezikoslovnome nazivlju proizlazio je iz postojanja više pravopisnih praksa. Godine 2013. uveden je Hrvatski pravopis kao jedinstveni pravopis koji se upotrebljava u svim školama, na kojemu su pisani svi odobreni školski udžbenici, na kojemu se provodi državna matura i natjecanje iz svih predmeta te polažu stručni ispiti iz svih predmeta.

U 10. tablici navedeni su primjeri nepreporučenih: prevoditeljska pogrješka; istovrednica, istovrjednica; višestrukosložena rečenica i preporučenih naziva: prevoditeljska pogreška; istovrijednica; višestruko složena rečenica’ (Hrvatsko jezikoslovno nazivlje, 2020.: 70.).

Prvo treba reći da Institutov pravopis iz 2013. ima ministarsku preporuku za porabu samo u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske i ne obuhvaća druga područja javnoga života. Preporučene se inačice ipak pokušavaju unijeti na sva područja djelatnosti, iako se odnose samo na institutska izdanja, pri čem Institutov pravopis priznaje i dopuštenu normu. Standardni jezik nije samo školski jezik ili jezik određene znanstvene ustanove nego i drugih državnih ustanova, znanosti, javnoga priopćavanja, književnosti. Norma u nazivoslovlju ne smije proturječiti normama standardnoga jezika već mora biti sukladna s njima. Ona ne ovisi o ukusima pojedine ustanove ili pojedinih jezikoslovaca. Ne možemo, primjerice, obrazovnim i odgojnim ustanovama preporučivati jednu normu, a u jezičnoj praksi, primjerice, u administraciji ili javnom priopćavanju, imati drugu. Norma je standardnoga jezika općeprihvaćena poraba jezičnih sredstava, jednako i uzorno jezično počelo. Ona je razmjerno uravnotežan način jezičnoga izražavanja. U isto je vrijeme jezična norma povijesna pojava i njezina je promjena prouzročena stalnim razvojem jezika.

Zanimljivo je da u navedenoj monografiji možemo pročitati i ovo:

‘Zahtjev za kračinom naziva često je povezan i sa zahtjevom za izbjegavanje pleonazama, tj. o izbjegavanju nepotrebnoga ponavljanja istih obavijesti, npr. književnoumjetnički funkcionalni stil. Taj je naziv tvoren od pridjeva književnoumjetnički, koji je tvoren od sveze književna umjetnost. Ako se književnost odredi kao jedna od umjetnosti, nije jasno zašto sastavnicu umjetnički treba isticati u nazivu. Sastavnica funkcionalni također je pleonastična jer ne postoji književni, znanstveni, administrativni itd. stil koji nije funkcionalni stil (vidi 61. sliku).’ (Hrvatsko jezikoslovno nazivlje, 2020.: 75. – 76.).

Istodobno se u Pojmovniku Institutova pravopisa iz 2013. nalaze upravo isti pleonazmi koji se ne preporučuju u Jeni: ‘… administrativni funkcionalni stil, književnoumjetnički funkcionalni stil, publicistički funkcionalni stil, razgovorni funkcionalni stil, znanstveni funkcionalni stil.’ (Hrvatski pravopis, 2013.: 485., 489., 494., 499.). Oni se susreću i u knjizi Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jezku: ‘književnoumjetnički funkcionalni stil, razgovorni funkcionalni stil, publicistički funkcionalni stil, administrativni funkcionalni stil.’ (Frančić i dr., 2005.: 233., 240., 243., 252.).“                                                                           

U knjizi pišem, između ostaloga, i o brojnim drugim promašajima, proturječjima, neusklađenostima i nedosljednostima, ali o tom ni jedne riječi, a namjesto toga kao reakciju na te prigovore kolegica navodi nekoliko, kako smatra, neistina ili netočnosti. Ne tvrdim da sve pišem uzorno i nemam pogrješaka. Ja to priznajem, drugi – nikad. U novoj knjizi Hrvatski iz drugoga kuta imam 23 članka i 193 stranice, nadam se da je osim spomenutoga članka (str. 98. – 105.) na koji se kolegica osvrće sve ostalo pravilno napisano.

I na završetku, drago mi je da već drugi institutski kolega čita barem jedan članak u toj knjizi. Zahvaljujem na pozornom čitanju i odgovoru! 

Artur Bagdasarov

Literatura

Anđela Frančić i dr., 2005., Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku, HSN, Zagreb.

Hrvatski pravopis, 2013., IHJJ, Zagreb.

Hrvatsko jezikoslovno nazivlje, 2020., IHJJ,

Struna: hrvatsko strukovno nazivlje, 2011., IHJJ,

Branka Tafra, 2005., Od riječi do rječnika, ŠK, Zagreb.