M. Biočić: Lažni antifašisti zreli su za ropotarnicu povijesti

”Nitko nema moralno pravo biti antifašist
tko nije istodobno i antikomunist.”
(Hanna Arendt, njemačka filozofkinja i Židovka)

U Slobodnoj Dalmaciji od 22. lipnja, objavljen je članak pod naslovom Splitska nadbiskupija uvijek za blagdane istakne RH zastavu, ali su je na Dan antifašističke borbe zaboravili. Zašto?

Kako bi podsjetili Splitsku nadbiskupiju, u SD ističu da je to nacionalni praznik – Dan antifašističke borbe. Njime se obilježava spomen osnutka Prvog sisačkog partizanskog odreda 1941. godine, koji je ujedno i prva takva postrojba ustrojena na području tadašnje okupirane Hrvatske i Jugoslavije. Nadalje, navode i sljedeće: U Operaciji Barbarossa, Adolf Hitler naredio napad na SSSR, što je zapečatilo početak Drugog svjetskog rata; najkrvavijeg sukoba u povijesti civilizacije.

Nadalje, u SD kažu da „Mediji vrte prigodni dokumentarni materijal, većina ljudi provodi slobodan dan s obitelji. Također, u naseljenim područjima se vijore nacionalne zastave, namijenjene predstavljanju suvereniteta i slobode. Naime, javio nam se čitatelj koji je iznenađen što se na Biskupovoj palači – zgradi Splitsko-makarske nadbiskupije – danas ne njišu nikakva nacionalna ni praznička obilježja. Štoviše, dotični je stanar zgrade prekoputa ulaza u palaču te svjedoči da je za njega ovakva situacija iznimno čudna. Jer, kako tvrdi, za svaki državni blagdan fasadu najljepše zgrade na Pazaru miluju kako hrvatska, tako i vatikanska zastava. Ipak, iz nekog razloga, na Dan antifašističke borbe je taj oblik slavlja izostao.”

Kada novinar SD navodi, ”u Operaciji Barbarossa, Adolf Hitler naredio napad na SSSR, što je zapečatilo početak Drugog svjetskog rata; najkrvavijeg sukoba u povijesti civilizacije”, ”zaboravio” je navesti da je II. svjetski rat tada već trajao dvije godine, a započeo je napadom zločinca Hitlera na Poljsku 1. rujna 1939. i napadom zločinca Staljina 17. rujna 1939., na tu istu Poljsku! Kako je novinar mogao previdjeti tu činjenicu, dvije godine masakra nad Poljacima s obje bratski okupirane strane… Ipak novinara opravdavam, jer propisana literatura o tim događajima u Arhivu SD, vjerojatno o tome ništa ne piše!?

Podjela Poljske između saveznika Hitlera i Staljina

Dakle, temeljem Ugovora o prijateljstvu i nenapadanju, 23. kolovoza 1939., Staljin i Hitler su podijelili Europu i Poljsku, kojoj je bio predviđen nestanak, a druge stavke tog Ugovora o prijateljstvu danas se mogu naći u literaturi (da ne nabrajam).

Sačuvana značka ljubavi dvaju bratskih sustava  (nacifašizma i komunizma)

U tekstu SD se jedan čitatelj čudi ”ovakva situacija iznimno čudna”) kako na Nadbiskupiji nema državnih zastava!?

Kako u nas još uvijek vrijede jugokomunističke povijesne vrijednosti, a glavni mediji ih promiču, najprije da vidimo što je to ”Dan antifašizma”?

Do 22. lipnja 1941., oba prijatelja (Hitler i Staljin) nazdravljaju pobjedi svojih vojski. Staljin šalje čestitku Hitleru nakon ulaska u Pariz, održavaju se zajedničke vojne vježbe. Tako su zajedno s hitlerovcima, 22. rujna 1939., održali svečani vojni mimohod u Brest-Litovsku, u pokorenoj Poljskoj. Tada je ruski ‘antifašist’ i general velikog učitelja Staljina, Semyon Krivoshein (1899. – 1978.), pozvao nacističke zapovjednike da nazdrave zajedničkoj pobjedi i porazu ‘kapitalističke Engleske’. Brojni su zajednički mimohodi održani i u Bialystoku, Grodnu, Lwowu itd. (Janusz Magnuski, Maksym Kolomijec, ‘Czerwony Bltzkrieg’ Wrzesien 1939: Sowieckie Wojska Pancerne w Polsce’ (‘Red Bltzkrieg. Rujan 1939: sovjetske oklopne postrojbe u Poljskoj’). ISBN 83-85314-03-02. Wydawnictwo Pelta, Warszawa 1994.). ISBN83-85314-03-2 . Wydawnictwo Pelta, Warszawa 1994.).

Tada su i jedni i drugi bili veliki prijatelji naših ‘’antifašista’’, a imperijalisti (Velika Britanija, Francuska…) mrski neprijatelji, koji su krivi za početak II. svjetskog rata! Tito i vodstvo KPJ su podržali Sporazum (Hitler – Staljin), a KPJ je za rat optuživala imperijalističke sile. Naime, Komunistička partija Jugoslavije, s Titom na čelu, bila je dio Treće komunističke internacionale i slijepo je slušala sve odredbe koje su se donosile u Moskvi.

Ta šutnja, to vaše prijateljstvo s Hitlerom (naravno i sa Staljinom), vas optužuje, okrivljuje, sramoti!

Dana 22. lipnja 1941. vaš prijatelj Hitler vas je iznevjerio! Što bi bilo da nije?

Tko i što biste onda bili?

Tog nadnevka, odjednom ste postali ”anti”!?

Pravi antifašisti bili su hrvatski istarski antifašisti, na čelu s hrvatskim svećenstvom, koji su od Rapalskog sporazuma vidjeli na svojoj koži što je to fašizam, a kad ste ih ”oslobodili”, i komunizam!

Jeste li se upitali, onako zdravorazumski, zašto jugoslavenski komunisti (danas nazvani ”antifašisti”), nisu dignuli ustanak kada je Jugoslavija napadnuta 6. travnja 1941.? Nisu, jer ste tada (nacisti i komunisti – isti) bili saveznici. Digli ste ustanak, čudeći se što se to događa, onog dana, kada je napadnuta jedna druga, daleka zemlja, Sovjetska Rusija. Tada je, nakon zapovijedi iz Moskve, u Hrvatskoj navodno podignut ustanak protiv nacifašizma.

Zašto ”navodno”? Zato što donedavni živi svjedoci (svjedočanstvo Lojze Buturca) i brojni povjesničari – znanstvenici, tvrde, da drug Janić-Capo i ostali drugovi, nisu vidjeli Brezovicu do kraja kolovoza ili početka rujna 1941.

Tako živi svjedok gosp. Lojzo Butorac koji se pita: ”Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti? Pa otuda što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda.”

„Devedeset mi je godina života pa je ov…, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja, lažni Dan antifašističke borbe. Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da mi taj datum još i danas obilježavamo i proslavljamo.”

O tzv. ”Danu antifašizma”, znanstvenici su objavili više radova, među njima i dr. sc. Vlatka Vukelić, kojoj su ”antifašisti” (čitajte: okorjeli komunisti) zabranili izbor u dekanicu, budući i danas (dobro raspoređeni) vladaju!

Nu, vratimo se na Splitsku nadbiskupiju!

Ja ih isto ”osuđujem” što se ne vesele svim antifašističkim danima, pa i onim izmišljenim. Kako i ne bi, antifašisti su im pobili samo nešto više od 600 klerika, a mogli su i puno više!

Slobodna Dalmacija posebno nema pravo prekoriti nekoga jer ne obilježava dostojanstveno državne blagdane! Tako na Dan priznanja RH 15. siječnja, godine 2021. nisu u SD ni spomenuli taj državni blagdan, ni retka, ali je zato, glavni urednik (ako on stavlja naslove članaka svojih novinara), objavio tom prigodom članak s izrazima ”ljubavi”, pod naslovom “…Hrvatska sliči volovskoj zaprezi”.

Nakon tog članka prestao sam čitati te ”hrvatske” novine.

Postoje razni popisi pobijenih svećenika, redovnika, biskupa, sjemeništaraca, redovnica itd., ali je najpotpuniji popis don Ante Bakovića, koji je nakon 17 godina istraživanja objavio 2007. godine “Hrvatski martirologij XX. stoljeća”. U knjizi na više od tisuću stranica objavio je 664 mučenika Crkve u Hrvata – svećenika, bogoslova, sjemeništaraca, časnih sestara za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i poraća.

O brojnim pojedinim mučenjima svećenika pečenih na ražnju (don Juraj Gospodnetić, don Janez Kranjc i dr.) klanja (don Miroslav Bulešić i brojni) ne ću pisati, jer bi trebala cijela knjiga.

Stjepan Kožul navodi: ”U kršćanskoj i zapadnoj uljudbi od turskih vremena nije bilo prolijevanja svećeničke krvi i masovnog ubijanja svećenika, posebice ha hrvatskom tlu. Prve svećeničke žrtve nakon Turaka, pale su 1935. U vrijeme ”zuluma i divljanja srpskih četnika i žandara po Hrvatskoj”, a posljednje u vrijeme Domovinskog rata…” (Kožul, S. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb 1992.)

Fra Lucijan Kordić, u svojoj knjizi ‘’Mučeništvo crkve u Hrvatskoj’’, donosi popis dijela ubijenih svećenika 1941.-1951. i ističe da ‘’Prije svega treba naglasiti da katolički svećenici i crkveno osoblje nisu pogibali u ratnim sukobima, nego u mirnim pozadinama: jednostavno su ubijani u svagdašnjim prilikama … A metode i okolnosti, kako su svećenici ubijani, bile su takve da ih je nemoguće opisati’’. Zatim navodi načine na koji su ubijani:

Razapeti živi 2
Piljeni živi 2
Izbodeni živi i ispečeni 2
Bačeni u vatru i živi izgorjeli 4
Prerezani grkljani 3
Poslije mučenja stavljeni u vreću i bačeni u more 2
Izmučeni i bačeni živi u jarak 8
Kruto mučeni i napokon ubijeni 15
Ubijeni, poliveni benzinom i spaljeni 15
Strijeljani 12
Na razne načine i bez suda ubijeni 196
Obješeni 3
Rezani nožem 3
Umrli nakon mučenja u zatvoru 4
U logorima izmučeni i umrli 7
Nestali…, vjerojatno ubijeni 28
Prisiljavan trčati potkovan kao konj 1
Kamenovan 1
Sadiranje kože na živom čovjeku 1

Ukupno ovako ubijenih svećenika i redovnika 310
(Kožul, S. Nav., dj. str 201)

(Stjepan Kožul, Svećenici žrtve progona u Hrvatskoj nakon II. svjetskog rata.
UDK 262.1:343.13:343.8(497.1)

Lažni antifašisti, koji se nikada nisu odrekli komunizma i njegovih zločina, koji i danas slave izmišljene dane i heroje, uistinu su zreli samo za (vaša omiljena izreka) ‘ropotarnicu povijesti’. Tamo pripadaju i tamo neka ostanu! Nitko vas u ropotarnici ne će žive zazidati, samo iz nje ne izlazite.

prof. dr. sc. Mihovil Biočić