H. Hitrec: Postjugoslavenska čeljad uspijeva prodavati svoje kalambure ispod žita

Vruće, sparno, komarci, turisti, nomadi, popišanci, a Hrvati predaju gradove i gradiće uz more, prepuštaju ih postrojbama specijalnoga turističkog rata protiv mira i tišine, normalnoga života i bevande na klupi u uvali svoje mladosti. Ali šoldi su šoldi, noćenja su noćenja, triba istrpit gužve, galame i elektroglazbu, pijane urlike i nešto droge, jer zna se da će okupatori prije ili poslije otići, a šoldi ostati za nove apartmane. A što ne bi, grade i stranci, s dozvolom ili bez nje, pa kako ne bi domaći. Strancima je mila naša neuređena domovina, pa i zdravstveno osiguranje, ostali bi tu i ostaju sa svojim navikama, rodbinom i jezicima, svojom kulturom ili ne, tako različitom od domorodaca. Svoji na našemu.

Prije desetak dana emitirana je zanimljiva emisija o redatelju Danijelu Marušiću, koji je u najboljem smislu riječi oplemenio zapušteni Osor, pa sam se podsjetio osamdesetih kada smo se ondje družili (a bio je tu i Reisinger, dobro društvo), ujedno navrla sjećanja kada je sve to s još stidljivim kolonijalizmom počelo, a bila je i nesretna Jugoslavija. Naime, naši prijatelji Slovenci doslovce su okupirali dio obližnjih Nerezina (ako se ne varam), te ondje na ulazu i drugim mjestima stavili natpise na – slovenskom. Nego što će. Marušić, poznat po domoljubnoj žici, dignuo je veliku buku, a angažirao i mene omanjeg domoljuba, te još neke. Kako je to završilo, više se ne mogu sjetiti, davno je bilo. Srbijanci, uglavnom Beograđani, među njima mnogi umjetnici, kolonizirali su dobar dio zapadne Istre (Rovinj posebno) a neumjetnici stvorili enklave na Hvaru i Braču, glasni, svoji na svome (nešto malo spominjao sam to u romanu Kolarovi). No što je to bilo prema ovome danas, neznatno, ta cvjetalo je bratstvo i jedinstvo, sve je bila jedna država (naddržava), a Hrvatska kao pobjednica u Drugom ratu prisvojila najveći komad Jadranskoga mora, sram ju bilo, potom ga još nazivala hrvatskim morem, ma strahote, makar je bilo jugoslavensko.

Možda sve zvuči parapovijesno, i jest, mogu se i ja malo zabavljati, ipak je more napokon ostalo hrvatsko, nasuprot onoj davnoj talijanskoj, to jest mletačkoj ujudrmi vjenčanja dužda s morem, Veneciji usprkos koja je tako slavila dominaciju nad istočnom obalom, znači cijelim Jadranom koji su arapski putopisci i nazivali mletačkim zaljevom – na dan Uzašašća Gospodinova dužd bi bacio prsten u more s riječima Ti sposiamo, o mare, in segno di vero e perpetuo dominio.

Na stranu Mletci i povijest. Htio sam reći da čak ni onaj jugoslavenski kolonijalizam nije tako objahao hrvatsku obalu i otoke kao što sada čini suvremeni eu-kolonijalizam u kojemu stranci kupuju sve što se kupiti može i postaju sivi rezidenti sa svim pravima, pa ćemo uskoro imati isprva lokalne vijećnike Austrijance, Slovence, Mađare, Nijemce, Talijane, Čehe itd., a zatim i na višim razinama, možda rezidenti postanu i prezidenti. A naskoro i u kontinentalnim područjima, gdje ima zanimljivih destinacija, poput Belja, recimo. Slava Hrvatskoj. Dotle Hrvati čine sve da svoju samobitnost pomalo zaborave, što je bilo vidljivo u prošlomu tjednu kada su obilježena dva dana, odnosno jedan dan i jedan spomendan. Premda sam o toj svinjariji već pisao, nije naodmet ponoviti – Dan neovisnosti (sličan američki praznik prevodi se na hrvatski kao Dan nezavisnosti), 25. lipnja, postao je spomendanom, a ne danom, kao: nije baš toliko važan. A jest, i to najvažniji – prvi put u novijoj povijesti Hrvati su javno, legalno, u demokratskoj RH, na temelju referenduma, izjavili i napisali da će od toga dana sami sobom i svojom zemljom vladati, da ih nikakve federacije više ne zanimaju, pogotovo ne jugoslavenske.

Jest, a Dan antifašizma koji sada postoji i slavi se, doduše bez velike pompe i više kao izlika za produljeni vikend, tek je podsjetnik da smo se 25. lipnja zauvijek, nadam se, riješili sablasti jugoslavenskih integracija i onoga „antifašizma“ pod kojima je hrvatski narod patio skoro pola stoljeća…No da, za koji dan slavi se i opet ulazak (ipak) u neku vrst konfederacije u kojoj ima snaga ( i u Hrvatskoj) koje bi htjele Europu nacija pretvoriti u nešto nalik SAD, što je imbecilno, ali i opet svjedoči o staroj hrvatskoj navadi da se u nešto treba uplivati, tek da ne bismo bili potpuno nezavisni.

Glede antifašizma, u slavu Staljinovu, opazio sam jednu diverziju u svezi s godinom kada su jugoslavenski staljinisti poentirali ulaskom u Zagreb. Naime, istoga slavljeničkoga dana 2023. pojavljuje se u hrvatskom tisku (!) vijest da su u špancirgradu Varaždinu „vlasti“ zabranile spomen-ploču sestri milosrdnici Liphardi Horvat. Sporan je tekst u kojemu piše da je sestra u noći 15. svibnja 1945.nasilno odvedena iz bolnice Vrapče i po nalogu komunističke vlasti bačena u Jazovku. Špancir-vlastima ne smeta Jazovka, nego onaj sklop „po nalogu komunističkih vlasti“, koji, vele oni, treba izbaciti. Ne nude alternativu, pa se ne će znati tko su bili ti koljači i ubojice i tko im je zapovijedao. Komunizam se ne smije spominjati u negativnom kontekstu, treba sačuvati svijetli obraz komunističke revolucije. I to je naša zbilja. Družba sestara milosrdnica nikako se s tim ne može složiti, jednostavno nisu milosrdne prema komunističkim zločincima, ha, pa inzistiraju da tekst ostane u cijelosti, to više što su uz nesretnu časnu Horvat prema Jazovki transportirane još dvije časne, Geralda Jakob i Konstantina Mesar koje su također bile neželjene svjedokinje klanja i davljenja hrvatskih vojnika, civila i medicinskoga osoblja u podrumu bolnice u Vrapču…Pa dobro, dragi hrvatski tišče, zar se nije s tim moglo pričekati koji dan ili tjedan, nego baš na dan antifašista?

Vraćam se na more, godine i nadalje 2023. Devedestih, desetih i dvadesetih ostvarili smo sve svoje ciljeve, kažu nam, stabilni smo i održivi, pa možemo puštati horde stranaca u Hrvatsku, na more, u tolikom broju da postaje neodrživo i neizdrživo, ljepljivo. Zarad zarade nekoliko mjeseci u godini zaboravljamo na sebe i svoje probleme mimo turizma. Recimo, da Hrvati nestaju kao i periske. No, za periske ipak postoji nada, uzgajaju ih u laboratorijima, u jaslicama takoreći, u vrtićima. Za male Hrvatice i Hrvate nema vrtića, odnosno nema ih dovoljno, ali tomu se može doskočiti recimo smanjenjem broja djece (specijalna akcija u tijeku) i enterovirusima u rodilištima, a ako prežive i stanu na noge naći im prostore koji mogu zamijeniti vrtiće, tako lukavo da i roditeljice-odgojiteljice mogu biti s njima, makar i zaposlene. Primjerice: tzv. kafića (mjesta gdje se pije kava, kafa i ostalo) ima na svakom uglu. Zašto ne bi u dobrom dijelu njih bila smještena djeca, pila razna pića i socijalizirala se, malo veća djeca mogla bi i konobariti, a njihove majke odgojiteljice raditi za šankom ili prati posuđe, sve bacajući oko da vide što rade mališani. Tako bi svi imali koristi, a posebno bi zagrebački planeri bili na dobitku i potvrdili da imaju dobru strategiju. Naravno da treba paziti na pedofile koji bi djeci besplatno davali pića.

Uostalom, nakana je da sve bude besplatno kao što obećava pozicija a još više opozicija. Sve za našu djecu. Uz pedofile treba pripaziti i na one kojima za sada u dobro štićenim vrtićima nema mjesta – oni bi u nezaštićenim kafićima besplatno dijelili djeci savjete da budu što žele a ne što jesu, pa dječačiću stavljali bubu u uho da je možda curica i obratno, a može biti i konj ili vjeverica, toliko ima varijanata da ih ni pas s maslom ne bi pojeo. Djeca će se izbezumiti, naravno, ali će Hrvatska u svjetskim statistikama stajati bolje, eto je napredna i politički ne samo korektna nego i konkretna. Kada sam mačku Maku rekao da možda nije mačka nego pas, rekao mi je da prestanem lajati i pričati gluposti.

Spomenuti virus još je jednom svratio pozornost na bolnicu lijepoga imena Sveti Duh, gdje se događaju lijepe stvari bolesnicima malim i velikim, da ne ponavljam što znate. Možda pamtite da sam nedavno govorio (pisao) o bolnici sličnoga ili istog imena, Bolnici Duha Svetoga u Novoj Bili, hrvatskoj enklavi opkoljenoj muslimanskim snagama u vrijeme rata (ratova) devedesetih. Zašto se sada tomu vraćam? Jer je ondje, u crkvi pretvorenoj u bolnicu, liječeno na stotine i stotine hrvatskih vojnika, ali i civila, a rađalo se toliko djece da čovjek ne povjeruje. Poanta? Ni jedna jedina infekcija nije zabilježena. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, ili kako bi Jovanovićev jezikoslovni Institut rekao Uime Oca… U sadašnjosti svi peru ruke, i ravnateljica Sv. Duha i možemovci čija je sretna akvizicija. Da, peru ruke. Razumjeli su da treba prati ruke. I naglo prekinuli posjete radoznale rodbine, nepregledane, neprovjerene, možda zmazane. Pratnja u rodilištima? Molim ? U rodilište mogu samo buduće majke s budućom djecom. Ostali neka čuče u gostionicama. Pa i pijani očevi.

Što sam još zabilježio? Aha, mala, lukava postjugoslavenska čeljad uspijeva prodavati svoje kalambure ispod žita, posebno kada je u pitanju jezik. Ne ufaju se biti izravnima, više u obliku pitanja nego odgovora. Tako M. J., koji u prilogu dnevnoga lista preporuča knjige uglavnom nabavljene iz Beograda, a gdje će, piše o novoj knjizi o Ivi Andriću, pa razlaže vječno pitanje o pripadnosti pojedinih pisaca različitim kulturama i književnostima. I eto pitanje: „Zašto Andrić može biti interkulturalan, biti dionik hrvatske i srpske književnosti, a Držić i Gundulić nipošto ne smiju i ne mogu biti?“ To je ta mala zamka za naivne, koji u tomu ne prepoznaju zagovor teze da je stara dubrovačka književnost ako ne baš srpska, a ono u najmanju ruku i srpska i hrvatska, interkulturalna.

Bilješka i glede Bosne, ali ne u svezi s Ivom nego s Makom, ne mojim mačkom nego Dizdarom. Prošloga petka, u vrijeme udarnoga toplinskog vala, imao sam samo toliko snage da dohvatim najbližu nepročitanu knjigu, u stvari zbornik s Neretvanskih susreta. Jedan od autora, književnik Zdravko Kordić, sjajno piše o Dizdaru, čast, ali za mene predstavlja iznenađenje jedan popis pučanstva za koji nisam znao, premda u mnogim napisima godinama ukazujem na nepobitnu činjenicu o hrvatskoj Bosni (i Hercegovini) prije dolaska Osmanlija. Sada napokon imam i izračun. Turci su, naime, odmah nakon osvajanja napravili popis, koji se pripisuje Mehmedu Fatihu (Silnom), a govori o 750.000 katoličkih duša, narodnosno hrvatskih, te o oko 20.000 bosanskih krstjana i oko 20.000 pravoslavnih duša (hrišćana) i to narodnosno Vlaha, Cincara i Srbalja. Tako je počela tragedija, a završila u Daytonu, povijest hrvatstva u Bosni koja je prelazila, štono bi rekao Mak, preko gloga preko drače/preko žege, preko stege.

Idemo u sadašnjost, koja u trenu postaje povijest. U lijeno subotnje jutro odjednom živahna gibanja u Rusiji, filmska brzina. Tek što sam otišao u dućan, Prigožin je već na pola puta do Moskve koja panično kopa rovove, a Putin navodno u bijegu. Na što me to podsjeća? Na Mussolinijev marš na Rim, premda sumnjam da će Prigožin postati premijerom, a ni Putin nije Victor Emanuel. Nema otpora, barem ne većega, snimke pokazuju razdragani narod. Već navečer stvari postaju neizvjesnima, hot-dog Prigožin se zaustavlja na nečiji nalog, vojni je puč zamrznut, navodno Lukašenko spašava Putina i nagovara Prigožina da dođe u Bjelorusiju. Ili je to Lukašenku dobar povod da spasi i sebe, jer mu je odavno jasno da u slučaju Putinove pobjede u Ukrajini Bjelorusija više ne može računati na kakvu-takvu dosadašnju samostalnost, da će biti pripojena i upijena u carstvo. Pitanje je, u noći na nedjelju, idu li u Bjelorusiju i svi wagnerijanci ili samo Prigožin, i kakva sudbina čeka njegove plaćenike. Kako bilo, ljušti se kremaljski režim kao glavica luka, a je li sve dogovorena farsa – nije više ni važno. Prigožin svakako nije Pugačov, nego zločinac kao i njegov antagonist.

Kruni Šariću u spomen

Dok ovo pišem, a ponedjeljak je ujutro, spremam se na sprovod glumca Krune Šarića, na Mirogoju. Rođen u Derventi, kao glumac rođen u Dubrovniku, umjetničku zrelost doživio u Zagrebu. Velik, značajan glumac, markantna lica i stamena obličja, lijep muškarac stvoren za uloge junaka, a sve je manje takvih u hrvatskomu glumištu. Bijaše on duša od čovjeka, što je najvažnije. U trenutku smrti prije osam ili koliko dana, nabrojene su u medijima sve ili gotovo sve njegove uloge, puno ih je bilo, ali ostaje činjenicom da su ponekad drugima bile namijenjene role koje bi njemu savršeno odgovarale.

Bolje smo se upoznali kada je u ratno doba glumio kneza Mutimira (Muncimira) u mojem dramskom djelu, dramatiziranoj legendi „Tomislav i Adriana“ u produkciji Kazališta Trešnja. Pa kako je upravo sada u tijeku Šibenski festival, podsjećam se da je Trešnja gostovala 1992. s tom predstavom nimalo „dječjom“ u vrijeme dok je Šibenik bio pod srpskim granatama, te se moralo igrati u Solarisu, nešto manje izloženom. Putovalo se autobusom, ja sam bio zaštitar, s kalašnjikovom, a glumice i glumci odvažni. U publici prognanici kojima je od pojave Krune Šarića zastao dah, veličanstven nastup u prelijepom kostimu iz radionice Marije Žarak. Da, vladao je scenom, baš kazališni hrvatski knez.

Hrvoje Hitrec