M. Jareb: Hrvatska arhivska građa

Svi koji se bave povijesnom znanošću u RH trebali bi surađivati kako bi što vjernije rasvijetlili hrvatsku noviju povijest.

Ne mogu se pisati knjige iz povijesti na osnovi članaka iz novina i brošura, treba doći u Državni arhiv[1] RH i na temelju primarnih dokumenata pisati studije. Kako bi se sredilo sve podatke u Državnom arhivu RH[2], trebalo bi raditi najmanje 100 ljudi barem 10 godina.[3]

Pisma, bilješke i izvješća ministra Lorkovića Paveliću nalaze se u Državnom arhivu. Zapravo, to su Lorkovićeve bilješke koje je on sačuvao kod sebe i poslije je te bilješke njegova supruga predala državnim komunističkim tijelima. Na temelju te dokumentacije Nada Kisić Kolanović napisala je knjigu o ministru Lorkoviću (Mladen Lorković, ministar urotnik, Golding Marketing, Zagreb, 1998. ). Toga vjerojatno ima još, ali se to sigurno nalazi u Beogradu. To je važna arhivska građa jer je nastala u vrijeme postojanja NDH i nije pisana pod prisilom i post festum. Od Lorkovićevih bilježaka koje se nalaze u Državnom arhivu RH ima 97 izvješća Anti Paveliću.

Gospodinu Strčiću[4] Srbi su u vrijeme hrvatskog proljeća nudili hrvatski Arhiv iz II. svjetskog rata, a on im je odgovorio da nema nigdje prostora da ga smjesti i da mu ne treba. Danas će se do njega moći doći jedino ako se dobro nekom plati.

Knjige su se kod nas o političkoj povijesti[5] pisale na osnovi novinskih članaka ili već objavljenih knjiga, a malo na osnovi primarnih izvora. Od profesora sa Sveučilišta nitko ne dolazi u Državni arhiv. Sada su počeli slati mlađe ljude, ali oni ako nešto pronađu i to objave, nemaju kompletnu sliku o tome što pišu. Ljubica Štefan bila je povjesničarka koja je pisala pošteno i istinito i zato je na marginama. Recimo, ona je pisala da su jedino Hrvati štitili Židove u NDH[6], a da su u Srbiji gotovo svi Židovi za vrijeme II. svjetskog rata bili likvidirani, a Srbi optužuju Hrvate za genocid nad Židovima u NDH.

U ‘Hrvatskoj Reviji’ Vinka Nikolića bilo je manje pogrješaka[7] kad ju je on praktički sam radio u emigraciji, nego kad je ona tiskana u Zagrebu 90-ih godina.

Za vrijeme Banovine Hrvatske Maček[8] je tražio i Šid jer su u njemu živjeli Hrvati i Nijemci, poslije rata kad su Nijemci protjerani, možda su Srbi bili u većini.

Kad je poslije II. svjetskog rata komisija za granice na čijem je čelu bio Đilas određivala graničnu crtu među republikama, uzeli su na hrvatsku štetu više od pola Srijema, ali su barem morali Sombor i Subotica pripasti Hrvatskoj jer su tu većinom živjeli Hrvati i Mađari.

Javno se prepucavaju hrvatski akademici, doktori znanosti i druge intelektualne veličine da bi skrenuli pozornost na sebe i svoja istraživanja hrvatske povijesti.

Svojstveni su im primati te ponižavanja i etiketiranja suparnika.

Žele li tim aktivnostima skrenuti pozornost javnosti na sebe, a odmaknuti je s nekih drugih javnih događaja u RH?

Štap se može samo jednom rukom držati za rukohvat, a druge ga ruke mogu samo pridržavati, ako to žele.

Hrvati moraju shvatiti da dokumentirane odgovore za svoja povijesna istraživanja mogu pronaći samo u arhivima. Arhivi su jedina vrela koja Hrvatima mogu pomoći u njihovim istraživanjima svoje povijesti.

Imaju li Hrvati izvrsnih istraživača svoje povijesti koji su kadri pronaći dokumente u arhivima koji bi im dali odgovore na njihove povijesne nedoumice?

Moraju li u arhivima hrvatsku povijest istraživati samo hrvatski povjesničari?

Odgovor bi vjerojatno mogao biti – ne ili čak možda i da.

Naravno, ovisi i o tome s koje se strane gleda na gore postavljena pitanja.

Hrvatska novija povijest nije još potpuno istražena. Nju bi ponajprije trebalo pisati na temelju primarnih izvora.

Marko Jareb

 Bilješke

[1] U dokumentaciji koja je iz policije došla u Državni arhiv ima 7000 stranica o Anti Paveliću.

[2] O Jasenovcu u Državnom arhivu RH postoji mnogo dokumentacije, ali nitko se ne želi uhvatiti u koštac s time, na temelju nje bi se mogla napisati doktorska disertacija, da se usporede podatci s onima što tvrde Srbi. Poslije II. svjetskog rata je Zemaljska komisija išla po kućama i popisivala stradale u Jasenovcu. Nakon nje je komisija SUBNORA obavljala popis žrtava i ti brojevi su tako mali da to što tvrde Srbi nikako ne može biti točno. Komisije koje su išle po selima Like i Korduna i obavljale popis ubijenih u Jasenovcu, žena, djece, staraca, nisu uspjele popisati broj veći od 10 000 ljudi s imenima, prezimenima i mjestom rođenja. U Jasenovcu je bilo preživjelih Židova koji su bili ispitivani poslije 1945. i kasnije 1952. kad su pisane optužnice za Artukovića. Nijemci su tražili da se izvrši popis pučanstva 1964. godine kako bi se došlo do točnijeg broja žrtava u II. svjetskom ratu, jer nisu htjeli plaćati odštetu na broj poginulih koji je određen otprilike.

[3] Dokumentacija u Državnom arhivu nije sređena i tu bi trebalo potrošiti mnogo vremena da se to uradi.

[4] Petar Strčić prije je bio direktor Državnog arhiva te je nakon toga bio direktor Povijesnog arhiva HAZU.

[5] Tuđmanova knjiga o povijesti koja mu je priznata za doktorsku disertaciju jedna je od boljih knjiga koja je pisana o određenom razdoblju, a danas se zaobilazi kad se pišu knjige ili članci iz povijesti. Mi u RH zapravo nemamo baš puno izvrsnih profesora iz povijesti.

[6] U NDH je ostalo živo više od 25 % Židova. Više nego u Francuskoj. Morao je netko biti zaslužan da to tako bude.

[7] Na primjer neki politički tjednici imaju puno netočnosti i ne možeš se osloniti na njih. Demantiji se pišu u posebnim rubrikama i ponekad su neuočljivi.

[8] Maček se nije borio za samostalnu hrvatsku državu. On je prije svega bio za hrvatsku državu u okviru Jugoslavije.