J. Sabol: Duševno-duhovna struktura suvremenog čovjeka

Prema istraživanjima, danas se događaju nepravilnosti u razvoju čovjeka zbog prevelike individualne slobode i pomanjkanja konsenzusa oko objektivnog morala i smisla života. Hipotetički možemo reći: prijašnji naraštaji bili su možda „nesretni“ i „neurotični“ zbog prestroge moralnosti, današnji je narašaj vjerojatno nesretan i neurotičan zbog preslabe moralnosti. Znanstveno je teško dokazati u kojoj je mjeri prestrog odgoj uzrok patoloških pojava kod mladih i u kojoj je mjeri liberalni ili permisivni odgoj uzrok patoloških pojava u razvoju mladih. Ali konvergencija postoji. Činjenice danas govore o tome da mladi sve više duševno obolijevaju zbog manjka granica u raznim slobodama, prije svega u moralu i sustavu vrjednota, i zbog neprihvaćanja autoriteta svake vrste pa i onoga na osnovi uzora u dobrom i plemenitom načinu života. Znanstvena istraživanja utjecaja religioznosti na pojedinca govore i o tome da slabljenje svijesti o postojanju Božjeg autoriteta izaziva kod ljudi određene poremećaje u osobnom životu. To treba imati na umu kada je riječ o takozvanom projektu Europe koji se želi ostvariti.

Individualizacija čovjeka ima i duboke posljedice za cjelokupni društveni život, posebno za oblike života koji su trajni i nezamjenljivi nositelji razvoja i napretka društva i kulture. To su čvrsti odnosi između naraštaja na osnovi krvnog srodstva, to su brak i obitelj bez kojih je nezamislivo održavanje zdravoga života i stvaranja kulture. I baš te naravne i zadane socijalne strukture života u zajedništvu dviju osoba: muške i ženske u braku, u zajedništvu više osoba: oca, majke, djece u obitelji, u zajedništvu rodbinske veze naraštaja, u zajedništvu iste domovine i kulture, i konačno u zajedništvu iste vjere u jednoj Crkvi: sve te zajedničke strukture danas se nalaze u egzistencijalnoj krizi. I još više: one se teorijski stavljaju u pitanje, posebno na osnovi teorije i rodne ideologije. Propagatori te neznanstvene teorije vode protiv njih pravi ideološki rat.

Rodna ideologija primjer je da je na djelu spomenuta sloboda pojedinca ili neke grupe koja ne poznaje granice ni na osnovi morala, ni slijedom tradicije, ni religioznim doživljavanjem života. Parola glasi: svatko si bira oblik zajedničkog života i pojedinačnog života koji njemu odgovara, koji odgovara njegovim sklonostima, željama i nagonima. Moral, tradicija, vjera, religija, zakon ovdje se ne uzimaju u obzir. Za ovu vrstu ljudi svi ti pojmovi kao da ne postoje. I još dalje: ovdje je riječ „istina“ nepoznata, i u obliku istine pojedinačnih akcija, i o istini života čovjeka. Ovi ljudi kao da žive zatvoreni u sebe, nošeni stihijom prirodnih zbivanja i vlastitih želja. Vrijednost ima samo aktualni čas i čin. Samo toj činjenici dotični se individuum podvrgava. To je njegova „istina“, nazovimo ju „istina potvrđivanja“ subjektivnog stanja koje ne dopušta pitanje „zašto“, ni pitanje odnosa prema objektivnom i univerzalnom zakonu i istini života… Tom svjetonazoru odgovara potpuno „slobodno tržište ponuda“ svih mogućih i nemogućih radova literature, glazbe, umjetnosti, kazališnih predstava, igara, zabava, religija, „filozofija“. Što je više tih ponuda, to je sigurnije da će svatko naći ponudu za svoje isključive potrebe.

Tko smije govoriti ovdje o manjku orijentacije života, o povrjedi ukusa, o normalnim i abnormalnim potrebama i ponašanjima, o istinskom i lažnom životu, o smislu i praznini života, o povrjedi prava i običaja? Smije govoriti, ali bez ikakvog učinka. Može javno nastupati protiv tih pojava, ali mora računati da će dobiti razne nadimke: mrzitelj napretka, netolerantan, bolesnik raznih fobija: ksenofobije, homofobije…

Ovakva reakcija kritiziranih počiva na sljedećoj logici: ako svaki ima pravo na sve, onda ne može biti povrjede prava. Povrjedu prava i istine, morala i poštenja može utvrđivati samo onaj koji misli da samo on zna što je pravo i istina, što je moralno i nepošteno. Takvih ljudi –„tradicionalista, konzervativaca, fundamentalista, reakcionara“ – ima „na žalost“ danas još velik broj, kažu zagovornici postmoderne, ali, kažu, ne za dugo jer je očito da se mnogi ne žele više nikada odreći svoje individualne slobode. Oni se ne osjećaju izgubljenima zbog nje, oni nemaju potrebu za čvrstim uvjerenjem, za idealima za koje se mora nešto žrtvovati, pa čak i svoj život dati za opće dobro, primjerice u obrani domovine. Oni su uvjereni, i to doživljavaju svakoga dana, da su sretni u slobodi koja im omogućuje živjeti kako oni hoće. Oni poštuju i priznaju samo jednu zapovijed: „Uživaj život, ovaj život na zemlji jer drugoga života nema.“ Nadodajmo da tako živjeti nije ni moderno ni postmoderno. Živjeti po načelu „iza mene potop“ uobičajeno je za taj tip čovjeka u svakoj epohi, u svakom vremenu, a osobito danas u društvu bezbrojnih ponuda za uživanje života.

Iluzija o osobnoj slobodi kao izvoru sreće

Klasična filozofija i još više tradicionalna katolička duhovnost postavljaju takvom čovjeku, dakle u velikom broju današnjem čovjeku, jedno duboko pitanje o sreći kao cilju života. Zar je čovjek zbilja stvoren – ili po evoluciji određen – da bude sretan u ovom životu, glasi pitanje iz filozofije i kršćanske vjere? U čemu bi se sastojala ta sreća i kako do nje doći, glasi drugo pitanje. Ne radi li se ovdje o jednoj velikoj iluziji ljudskog bića, koja je tim veća ako se smatra „slobodu“ izvorom sreće?

Znanstvena istraživanja socijalne psihologije i psihoterapije označuju današnje društvo prostorom na kojem velik broj ljudi traga za neprestano novim doživljajima. Ljudi se nalaze u napornom lovu za trendovima doživljavanja koji im obećavaju sreću ili od kojih ljudi očekuju sreću. Problem je kod toga u tome da su doživljaji, za kojima trčimo, samo tako dugo doživljaji dok nam stvarno otkrivaju nešto novo. Ponavljani doživljaj nije više pravi doživljaj. Njega se drži na životu na razne načine, primjerice povećavanjem brzine ili jačanjem intenziteta. No to nije dovoljno da zasiti neprestanu težnju čovjeka za nečim novim. Čovjek će tako dugo trčati za novim doživljajima dok ne nađe sebe, svoju individualnost, potvrdu svoje vrijednosti u nekom posebnom doživljaju. Kada će se to dogoditi, to ne zna. U čemu bi se to moglo dogoditi, isto tako ne zna.

Čovjek je, prema tome, osuđen živjeti u nemiru, u osjećaju nezasitnosti svoje duše. To stanje u njegovoj duši trajat će tako dugo dok ne nađe čvrsto tlo pod nogama: svoj dom, svoju Domovinu. Izgleda da današnji čovjek nije sposoban doživjeti taj dan ili čas u kojem bi našao svoje smirenje. Veliki teolog i filozof kršćanstva biskup Augustin je otkrio za sebe, za kršćanske vjernike, ali, uvjereni smo, i za svakoga čovjeka, po čemu i od koga ljudska duša, čovjek, može doći do smirenja, do sreće, do svoje domovine. Iz njegove ispovijesti: „Nemirna je moja duša dok ne nađe mir, počinak u Tebi, Bože“, nađeno je univerzalno rješenje za neizbježni nemir ljudske duše. Bog je to rješenje. Za kršćanskog vjernika to je rješenje logično. Onaj može biti rješenje koji je položio nemir u ljudsku dušu, a to je Bog Stvoritelj.

Kako će današnji čovjek doći do spoznaje da mora tražiti Boga kao sreću svoga života u civilizaciji koja se gradi bez Boga; koja je proglasila Boga „mrtvim“ i koja se hvali što je „ubila Boga“, kako tvrdi Nietzsche? Klasična filozofija i kršćanska duhovnost poručuju današnjem čovjeku da nema šanse naći izvor svoje sreće i time mir svoje duše u horizontu današnje civilizacije koji je zatvoren za Boga. Možda svaki čovjek kreće danas na svoj životni put s dubokim uvjerenjem da će ipak naći na tom putu svoje zadovoljstvo i sreću, svoj mir. Doživljaji, i to sve brojniji i intenzivniji, daju mu najprije jamstvo da su oni izvor sreće i mira za kojima čovjek čezne. Životno iskustvo, koje prije ili kasnije mora doživjeti svaki čovjek, nemilosrdno pruža svjedočanstvo da je taj put do sreće samo jedna iluzija.

Da živimo u civilizaciji koja njeguje religioznu sposobnost i nadarenost ljudi, i time visoko cijeni Božju prisutnost u životu ljudi, ovaj razočarani čovjek vjerojatno bi potražio pomoć za izlaz iz svoga nemira i nezadovoljstva u crkvenoj zajednici. Sigurno bi dobio drukčiji „recept“ za svoj problem „životnog vakuuma“ (Frankl) nego preporuku i poticaj da i dalje što intenzivnije sudjeluje u uvijek novim doživljajima kojih je jako mnogo u ponudi našeg pluralističkog društva.

Psihoterapeut modernog kova zna jako dobro da na tom putu, gdje vlada samo moj „Ja“, nema ozdravljenja. Ozdravljenje, spas može se steći samo uz „drugoga“, i konačno uz Boga. Po logici stvarnosti taj put do ozdravljenja nije dostupan ljudima u „civilizaciji bez Boga“. Raj na zemlji nije moguć bez doživljavane svijesti raja s Bogom. Bez te svijesti čovjek je prepušten samom sebi u traženju zadovoljstva koje je najuže povezano s pitanjem o smislu i cilju života. Iskustvo pokazuje da čovjek, koji više ne zna za što živi, gleda smisao života u održavanju zdravlja i u što duljem trajanju života. On stvarno živi u velikoj nesigurnosti i s rizikom da ne uspije u tome. Na neki je način razočarenje programirano. Umjesto da se raduje svojem životu, svojoj mogućnosti neprestanog napredovanja u oblikovanju svoje osobnosti i svoga časnog mjesta u društvu, čovjek bez religiozne orijentacije živi u strahu pred prijetnjom da izgubi sve što je stekao. Naravno, ako se malo dublje zamisli u svoj život, doći će prije ili kasnije do spoznaje da je sve prolazno, uključujući i vlastiti život. Psihologija ocjenjuje ovo stanje čovjeka uzrokom različitih neuroza. Živa vjera u Boga oslobađa čovjeka od toga egzistencijalnoga straha pred nedaćama života i konačno od straha pred neizbježnom smrti.

dr. Josip Sabol