Hrvati u svijetu: Božidar Vidov

Više smo puta susreli i susrećemo dobre teoretičare i dubokoumne ljude koji su slabi praktičari. Slično se događa i s idealistima. Zato od mladih ljudi očekujemo da uz mladenački idealizam nauče i praktičnu stranu života. Jedan od Hrvata u svijetu koji je kroz život uspio harmonizirati znanje, idealizam i praksu bio je Božidar Vidov.

Vlč. Božidar Vidov (krajnje desno) sa školskom djecom iz Kruča; iz njegova Kalendara 1973., v. ovdje

Životni put

Božidar (Teoktist) Vidov rapskih je korijena, a rođen je u Novalji na Pagu 21. siječnja 1913. Poslije Drugoga svjetskoga rata, tražeći slobodu, dospio je u Italiju i 1949. pridružio se ukrajinskim grkokatoličkim redovnicima sv. Teodora Studita. U Rimu je studirao filozofiju, teologiju, staroslavenski jezik i povijest na Papinskom sveučilištu Gregoriana, pobliže na Institutu za orijentalistiku. Za svećenika ga je zaredio ukrajinski biskup 1954. u kolegiju sv. Jozafata u Rimu.

Iz Italije se preselio u Kanadu 1960. U početku se nastanio u Halifaxu, Nova Škotska, a potom je otišao u Woodstock, Ontario, u tamošnji ukrajinski samostan. Od 1962. do 1965. bio je pomoćnik don Juri Vrdoljaku na novoosnovanoj župi Naša Gospa kraljica Hrvata u Torontu, a brinuo se i za župljane slovačke župu u Sudburyju. Vratio se u Rim 1965. i živio u studitskom samostanu u Castel Gandolfu. Tu je ostao pet godina i potom ponovno otišao u Kanadu. Tijekom 1980-ih djelovao je u ukrajinskoj katoličkoj župi Presvete Euharistije u Torontu. Od 1996. do kraja ovozemaljskoga života, 28. lipnja 2000., živio je u Scarboroughu, pokraj Toronta. Njegovi zemni ostatci preneseni su u Hrvatsku i pokopani uz njegove roditelje na groblju u Rabu, otok Rab.

Trajna ljubav za moliške Hrvate

Nakon povratka iz Kanade u Italiju (1965.), Božidar Vidov je prigodom uskrsnih blagdana godine 1967. posjetio sela moliških Hrvata i tada uspostavio s tamošnjim žiteljima trajnu duhovnu i kulturnu vezu. U provinciji Molise, koja se nalazi sjeveroistočno od Napulja i dopire do obala Jadrana, žive potomci Hrvata koji su bježeći pred turskom okupacijom stigli u Italiju početkom 16. stoljeća i do danas su barem neki od njih uspjeli sačuvati (sada arhaičan) materinski jezik i (neke) narodne običaje. Uz suradnju i pomoć maloga broja tamošnjih školovanih pojedinaca i hrvatski crkvenih dostojanstvenika u Rimu, Vidov se zdušno dao na prikupljanje i proučavanje hrvatskoga moliškoga jezičnoga i kulturnoga blaga. Već tijekom te godine u Rimu je objavljen časopis Naša rič. Nakon prvoga broja ime glasila promijenjeno je u Naš jezik / La nostra lingua.

Budući da je Vidov bio politički emigrant i, među ostalim, jedan od 143 hrvatska katolička svećenika i redovnika u iseljeništvu koji su potpisali Memorandum (predan u Bijeloj kući predsjedniku Eisenhoweru 15. lipnja 1954.) u kojem su prikazane teške prilike u tadašnjoj državi i zašto Hrvati traže svoju slobodu i nezavisnost, morao je radi poboljšanja vatikansko-beogradskih odnosa 1970. prekinuti s dušobrižničkim radom među moliškim Hrvatima i pošao je ponovno u Kanadu. Ali, premda iz velike daljine, on je nastavio proučavati i pridonositi čuvanju njihova lokalnoga dijalekta i kulturnoga nasljeđa koje su im predci tako davno donijeli s hrvatske strane Jadrana.

Na temu moliških Hrvata pripremio je i objelodanio nekoliko naslova, od kojih donosimo:

Narodne pjesme molizanskih Hrvata u srednjoj Italiji. Grottaferrata, 1968.

Talijansko-hrvatski i hrvatsko-talijanski rječnik ikavsko-štokavskog govora molisanskih Hrvata u srednjoj Italiji: Mundimitar, Sti Filić, Kruč. Toronto, 1972.

Kalendar na ikavsko-štokavskom govoru stanovnika hrvatskog podrijetla Mundimitra-Sti Filića-Kruča u pokrajini Molise, Italija. Toronto, 1973 – 1975.

Gramatika ikavsko-štokavskog govora stanovnika hrvatskog podrijetla: Mundimitra, Sti Filića, Kruča u pokrajini Molise. Toronto, 1974.

Narodne pjesme: na ikavsko-štokavskom govoru stanovnika hrvatskog podrijetla Mundimitra, Sti Filića, Kruča u pokrajini Molise-Srednja Italija. Toronto, 1977.

Priredio je i tiskao (1981.) zbirku pjesma Poezija na našu, koje su bile objavljene u časopisu Naš jezik od 1967. do 1970.

Hrvatske škole i udžbenici

Oni koji proučavaju hrvatsko iseljeništvo u Americi zasigurno su zamijetili da su djeca naših iseljenika iz početka 20. stoljeća govorila (većinom) bolje hrvatski nego djeca onih koji su došli poslije Drugoga svjetskoga rata. Jedan od razloga bio je i taj što su u „ona stara vremena” Hrvati (i druge etničke skupine) uobičajeno živjeli u „svojim” gradskim naseobinama. Središte društvenoga i kulturnoga života bile su župe i domovi. I mladi i stari danomice su se tamo okupljali. Govorilo se hrvatski u kući i na ulicama. K tomu, u hrvatskim župnim školama učili su hrvatski jezik, uključujući i katoličke molitve na hrvatskom. U poratna vremena etnička naselja polako su nestajala, mlađi naraštaji selili su se u predgrađa, društveni se život mijenjao, a materinski se jezik koliko-toliko održavao jedino u obiteljima.

Božidar Vidov osjetio je potrebu otvaranja hrvatskih subotnjih jezičnih škola za djecu novopridošlih emigranata i iseljenika. Kad je postao pomoćnik u hrvatskoj župi u Torontu, uz ostale djelatnosti, uz pomoć domoljuba utemeljio je i hrvatsku školu u kojoj se učio ne samo hrvatski jezik nego i povijest, te kulturna baština općenito. Ali osim osnutka škole, Vidov je pripremao i knjige iz koji su mladi mogli učiti jezik i povijest. Nadalje, on je već tada imao viziju o suradnji hrvatskih škola u Kanadi i Americi i širio je savez hrvatski jezičnih škola.

Njegove knjige bile su prva pomagala u hrvatskim školama u Kanadi i SAD-u, a neke su u Australiji preuređenje za tamošnje potrebe. Ovdje slijede naslovi jednoga broja njegovih knjiga i knjižica:

Hrvatska čitanka za prvi razred pučkih škola. Toronto: Mala knjižnica Hrvata izbjeglica, 1963.

Hrvatska početnica za 1. razred pučke škole. Toronto: Mala knjižnica Hrvata izbjeglica, 1964.

Druga hrvatska čitanka. Toronto: Mala knjižnica Hrvata izbjeglica, 1965.

Moj svijet – mala čitanka s poukom o jeziku za djecu hrvatskih iseljenika: za III. razred pučkih škola. Toronto: Savez hrvatskih pučkih škola u iseljeništvu, 1967.

Hrvatska početnica: manuscript. Toronto: Savez hrvatskih pučkih škola u iseljeništvu, 1972.

Hrvatska slovnica za više razrede pučkih škola u iseljeništvu. Toronto, 1975.

Božidar je napisao ili priredio nekoliko knjige iz hrvatske povijesti:

Povijest Hrvata. Grottaferrata, 1969.

Katarina Zrinska: tristogodišnjica smrti: 16. XI. 1673. – 16. XI. 1973. Toronto, 1973.

Povijest Hrvata. Toronto, 1975.

Siksto V. Papa: 1585.-1590. hrvatskog porijekla. Toronto, 1979.

Herceg Stjepan Vukčić-Kosača i naziv Hercegovina: Stjepan II. Tomašević i Mara posljednji hrvatski kralj i kraljica Druge narodne dinastije. Toronto, 1980.

Hrvatska Poljička republika. Toronto: 1982.

Povijesni pregled Raba u srednjem vijeku. Toronto, 1982.

Ban Pavao I. Šubić bribirski. Toronto, ?

Biskup Grgur Ninski: borba za prvenstvo „Hrvatskog biskupa“ u Kraljevini Hrvatskoj. Toronto, 1983.

Osim jezičnih i povijesnih knjiga i priručnika, pisao je i priređivao knjižice iz područja vjere, duhovnosti i glazbe.

Uz crkvenu službu i doprinos duhovnom životu vjernika, vlč. Božidar Vidov bio je neumoran radnik na kulturnom polju među Hrvatima u svijetu. Nije bio profesionalni jezikoslovac ni povjesničar, ali je umnogome pridonio čuvanju hrvatskoga jezika i kulturne baštine u Italiji i Sjevernoj Americi. Narod bi rekao – „bio je radin kao crv”, uvijek tih i strpljiv. Ne bi ga se smjelo zaboraviti ni u svijetu ni u domovini.

dr. Ante Čuvalo