H. Hitrec: Lipanjski dani i crvena knjižica

Završava školska godina, dolazi ljeto s povišenom temperaturom koja će nas, bez sumnje, tresti do polovice rujna najmanje, a do tada ćemo biti kuhani i pečeni. Moj mačak Mak (nije po Dizdaru) doživjet će prve vrućine u životu – bio je malen prošle kasne jeseni kada sam ga pronašao u garaži do koje se nekako doklatario premda se na zadnje noge tek s mukom mogao osoviti. Valjda su ga kao mačića s grješkom neki idioti izbacili iz automobila, kao i njegova psećeg brata Tora koju godinu prije, bačenoga u potok. Sada im je dobro, drski su i razmaženi. Posebno Mak koji čita novine zajedno sa mnom i kaže mi: “Vidiš, gazda, za svakoga od ovih bogataša piše da je počeo u garaži. Znači, bit će nešto od mene.”

Tako mi razgovaramo i ponešto čitamo, ali ne sve, neke tekstove skrivam od njega da ne počne frktati, recimo crvenu knjižicu koja mi je došla u ruke, vrlo nalik na onu partijsku koju nikada nisam primio u ruke. Ovu uzimam pažljivo, kao da je premazana novičokom. Naslov: Prijedlozi mjera za društvenu valorizaciju antifašizma u gradu Zagrebu. Nakladnik: Mreža antifašistkinja Zagreba. Podržao Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna (fonetski, po Vuku) i Norveške (!) u okviru EGP grantova (što je to, pitam mačka, ali ni on ne zna, možda se radi o djeci kapetana Granta). No dobro, za Mrežu sam čuo, navodno se isprva zvala Mreža mladih antifašista, ali je onda valjda došlo do transa u rodnomu smislu pa su se mlađahni antifašisti počeli osjećati kao antifašistkinje, te je i ime mrežice promijenjeno. Svi su postali crvene dame. A što dame kažu, citiram samo ponešto: „NOP (izbjegava se NOB, op.) je imao značajan modernizacijski utjecaj – paralelno s vojnim operacijama društvo na oslobođenim prostorima kontinuirano je izlagao (!) progresivnim procesima demokratizacije.“ (Jest, od Širokoga, Dubrovnika do Macelja.) A kada su crveni sve oslobodili, života, imovine itd., onda, nakon 1945., citiram, „antifašizam u Hrvatskoj postaje integralni dio modernizacijskoga projekta izgradnje socijalnog okvira“. Tako piše, godina je 2023. Nisam spacionirao, ali vam je, poštovani pratitelji Hrvatskih kronika, vjerojatno u oba citata upala u oko riječ m o d e r n i z a c i j s k i. Znači, dolaskom komunista na vlast počinje hrvatska Moderna, nazadni hrvatski narod ubrzano se modernizira, osim onih nekoliko stotina tisuća pobijenih u danima nakon svršetka Drugoga rata i još toliko poslije, koji tko zna zašto nisu sudjelovali u modernizacijskom projektu, kao i oni koji su morali izbjeći iz svoje domovine, da se nikada ne vrate. Oni ostali u Hrvatskoj upali u depresivnu šutnju, jer je riječ vodila u logore. Neki se prilagodili, uzeli knjižice, konformisti.

U rečenoj se crvenoj knjižici iz lipnja 2023. oprezno izbjegava jedna riječ – komunizam. Spominje se muzej narodnog oslobođenja osnovan 1945. u Zagrebu, poslije preimenovan u muzej revolucije. Kakva je to bila revolucija, teško je saznati. Valjda je bila komunistička revolucija, ako se dobro sjećam. Uz spomen toga muzeja u Meštrovićevu zdanju (a koje Zagrepčani i danas nazivaju džamijom) jedini se put, ipak, govori o Komunističkoj partiji „koja je antifašistički otpor vidjela kao formativni dio projekta izgradnje socijalizma“. Onaj drugi dio formativnoga projekta zvan Jugoslavijom – ne spominje se.

No što u stvari žele mlade antifašistkinje, sljednice propaloga projekta i isto tako propale partije. Žele senzibilizirati hrvatsku javnost, koja je valjda glupa i zaboravna. Kako to rade? Plaču nad nestankom spomenika komunističkoj revoluciji i revolucionarima u gradu Zagrebu i Hrvatskoj uopće, kažu da je od šest tisuća tih remek-djela polovica nestala od vremena, citiram, „promjena 1990. kada je uveden nacionalno-kapitalistički sustav“. (Onu sitnu promjenu početkom devedesetih, to jest stvaranje samostalne hrvatske države, radosno preskaču. Možda se tragovi nalaze u onoj za njih odioznoj riječi „nacionalno“, koja ih tišti.)

Pri kraju knjižice napokon saznajemo čemu teže: reinkarnaciji muzeja revolucije, obnovi i povratku spomenika, jačem ubacivanju komunističke revolucije u „kurikulum“ itd.

Riječ je, znači, o krajnje simpatičnom komunističkom manifestu, realizacija kojega je – po crvenim damama – možda i izgledna barem u Zagrebu, barem dok je ultralijeva sekta na vlasti. Dobre vijesti se već opažaju, u knjižici se spominju promjene u Muzeju grada Zagreba, a bit će još, nije spomenut Muzej suvremene umjetnosti, koliko sam zapamtio, ali se na njega računa – jedna izložba je već u tijeku. Pridružuje se i KIC kojim ravna iz HAVC-a otjerani suproducent 15 minuta – Dvor na Uni, inače ljubitelj mojega lika i djela, te za njegova havcovanja ni jedan moj scenarij nije mogao proći, a ljubav je prenio i na mojega sina filmskoga redatelja. Znači, KIC (bio sam dulje vrijeme u upravnom vijeću, u nedavno doba kada je KIC iz mračne rupe pretvoren u vrlo lijep, moderan prostor) je pao u ruke družini koja kraticu KIC može rabiti i kao Komunistički informativni centar pod patronatom aktualne zagrebačke vlasti.

Kao i uvijek, sitne pravopisne krivine otkrivaju puno. Našu domovinu, Hrvatsku, pišu malim slovom (str. 13), kao i nekakvu akademiju (vjerojatno HAZU) na str. 14.

A što je vrlo zanimljivo (vratite se na donatore u početku teksta), izdvojena rečenica kaže da „sadržaj ne odražava nužno stavove država donatora“. I meni se čini da ne odražava.

Hajdemo biti objektivni glede spomenika. Velika većina nestalih i ostalih nije imala i nema umjetničku vrijednost. Ako neki od tih spomenika ipak imaju značajnu umjetničku vrijednost, neka postanu sastavnim dijelom fundusa Hrvatskoga povijesnog muzeja koji dobiva novi prostor na Griču, koliko znam, u meteorološkom zdanju. Kao što su u Prirodoslovnom muzeju sačuvani ostatci dinosaura.

Pustimo umjetnost, idemo malo vidjeti čemu uopće danas služe antifašisti i antifašistkinje kada u Hrvatskoj fašista i fašistkinja nema pa nema, da ih svijećom tražiš. Ali ih crvene dame i dečki ipak pronalaze. Gdje? U svakom izražavanju hrvatskih nacionalnih osjećaja, u svakom bujnom i glasnom iskazu hrvatstva, u svakom dobrodošlom i korisnom „revizionizmu“ koji je sastavni dio svakoga povijesnog istraživanja u svim zemljama i razdobljima kako bi se kako-tako došlo do povijesne istine. Eh, to im je trn u oku, i zato, zalažući se za komunističku revoluciju, skrivaju kao zmija noge ne samo obnovu Jugoslavije nakon 1945. i „rješavanje“ hrvatskoga pitanja popločenoga leševima, nego i nadalje komunizmu imanentnu represiju koja je bila „formativni dio“ izgradnje „socijalizma“. Ne ćete od njih čuti da je 1945. jedan totalitarizam zamijenjen drugim. Ne ćete od njih saznati ni o dvije rezolucije Vijeća Europe u kojemu se dva zla bez imalo dvojbe izjednačuju. Niti ćete čuti o pokretanju komunističke revolucije na „ovim prostorima“ pod Staljinovim vodstvom, a staljinizam nije odumro u Jugoslaviji ni nakon razlaza sa Staljinom, štoviše, trebalo je dokazivati da se s njegova puta ne skreće.

Jedan osobni detalj glede spomenika i ploča. Devedesetih sam (smo) gradio novu zgradu Kazališta Trešnja. Stara je zgrada srušena, a jedna ploča deponirana. Naime, u toj staroj zgradi bio je isprva Istarski dom, na njemu ploča posvećena istarskim domoljubima i rodoljubima koji su se oprli talijanskom fašizmu, većina njih ubijena prije Drugoga rata. Kada je nova kazališna zgrada dovršena (nakon deset godina, ta bio je i opet rat, a poraće financijski skromno), ploča je vraćena. Zašto? Zato što je istarski otpor imao izrazito nacionalni, hrvatski karakter, a tek ga je puno poslije „prisvojio“ jugoslavenski lažnjak.

U stvari, tako je bilo i s Hrvatskom u cjelini: hrvatski pokret otpora, što god o njemu mislili, imao je snažnu hrvatsku dimenziju i nije bio isključivo komunistički, nego proviđen i lijevim krilom HSS-a, primjerice. Takav pokret nije odgovarao planovima Broza, Kardelja, Đilasa i Rankovića, a bogme ni Srbima uopšte, pa je – čim se moglo – Hebrang premješten u Beograd i ondje koju godinu poslije zvjerski ubijen. Hrvatska je postala leno Srbijanaca i Srba, a tako je i ostalo sve do 1990. No i u vrijeme rata Hrvati partizani bili su topovsko meso, gurani u prvi plan kada se ginulo. Upravo se ovih dana o tome govori u svezi sa Sutjeskom gdje je poginulo nekoliko tisuća mladih Dalmatinaca za račun jugoslavenske komunističke revolucije i Titova preživljavanja. Što su oni mislili, prije smrti, mogu zamisliti. Nisu to željeli, ne samo smrt, nego i okružje u koje su upali bježeći s otoka, obale i zaobalja u brda, pred talijanskim terorom. A našli se u zaptu komunističkih komesara i indoktrinaciji posve staljinističkoj, prisiljeni da se bore gdje je najteže, u stvari prinuđeni na samoubojstvo, dok su njihovi „jugoslavenski“ suborci računali po onoj „Hrvati se ne računaju“. Preživjeli su nekako životarili, doživjeli i presvlačenje četnika u partizanske odore, šutjeli, umirali, živi tek naknadno svjesni da su uvučeni u mračnu protuhrvatsku zavjeru. Te su se oni odvažniji stali buniti protiv takvoga „ishoda“ revolucije, u kojemu su ishodu Srbi preuzeli sve zasluge, represivne i lukrativne položaje.

O Sutjesci se, velim ovih dana dosta pisalo, čitao sam čak i dobar napis polunovinara-poluknjiževnika koji je inače kreten, ali je otprilike točno pogodio o čemu se radi, odnosno radilo. No, događa se. Kao što se već podosta davno dogodilo da je raskrinkan „dan ustanka“ u Hrvatskoj, to jest srpska jeziva razbojništva nad Hrvatima u srpnju 1941. A onda Srbi ponovili na dlaku isto 1991.

Zagreb je, da se vratim crvenoj knjižici, posebna priča. Glavni grad Nezavisne Države Hrvatske, ratne države pod patronatom dviju osovinskih sila. Ta je država imala svoju vojsku u koju su regrutirani hrvatski mladići, domobrani. Omjer domobrana i ustaša bio je uvelike u korist domobrana koji su ipak bili podčinjeni ustaškim „komesarima“, posve ista situacija kao i u partizanima. U prvim godinama rata Hrvat protiv Hrvata, moglo bi se reći građanski rat, s tim da su domobrani slani kao topovsko meso i u „inozemstvo“, legionari, pod Staljingrad i drugdje. Na bližem prostoru bitke su se vodile uglavnom u Bosni, Srbija je pošteđena jer se predala nacističkoj Njemačkoj, a na tlu Nedićeve Srbije nikakva revolucija nije mogla biti provedena, nije bilo interesa za gerilu, prvaci SPC-a divili se Hitleru. I tako – Bosna i tromeđa imale su čast da budu najizloženije svim akterima, kao uvijek u povijesti Bosna je najviše stradala. Trajalo je to neko vrijeme, sve dok s jedne strane „saveznici“, a s druge „saveznička“ Crvena armija nisu priskočili u pomoć jugoslavenskim komunistima i njihovoj vojsci – zapadni su saveznici bombarderima razorili gotovo sve obalne hrvatske gradove na Jadranskome moru, a Staljin se požurio prema Beogradu koji i opet postaje jugoslavenskom prijestolnicom. Grijesi Srbije naglo su zaboravljeni, opet je Pijemont, sada komunistički, iz Beograda se kreće na Hrvatsku koju treba zauvijek podjarmiti i za vječnost joj izbiti iz glave bilo kakvu pomisao na bilo kakvu hrvatsku državu.

I tu smo sada u Zagrebu, u koji ne smiju ući partizani hrvatske nacionalnosti, treba pokazati da ga „oslobađaju“ Srbi, premda otpora nema. Iz Zagreba je tih dana otišlo i mnoštvo ljudi koji su izbjegli pred komunističkim terorom i tražili spas u Zagrebu. Zašto su izbjegli iz svojih zavičaja, kada je u opisanoj knjižici lijepo rečeno da komunisti imaju modernizacijski utjecaj, te u oslobođenim područjima izlažu društvo progresivnim procesima demokratizacije. Bit će da nevaspitani narod u ubojstvima, divljaštvima i otimačini nije vidio progresivne procese, a prepoznavao je u odorama jugovojske i dojučerašnje četnike. Pa se na kraju svi ti ljudi, vidjevši da Zagreb nije utočište, povlačili zajedno s hrvatskom vojskom i zagrebačkim i inim civilima, s obiteljima, ženama i djecom, prema Austriji, u novo, englesko utočište. Dalje vam je sve poznato, poštovani, nad hrvatskim je nevoljnicima izvršen genocid, prvi nakon svršetka Drugoga rata. Tada su već Srbijanci i Srbi uopće prikazivali sebe kao najzaslužnije za sve postignute „uspjehe“, a Hrvatskom zavladali i vladali do prije tridesetak godina, rezali joj dijelove teritorija, rezali joj jezik, prisvajali novac, hrvatsku baštinu itd., držali Hrvatsku u pokornosti i neslobodi stvarajući mitove i krivotvorine.

(Kada govorimo o genocidu i genocidima: ne postoji zaključak nekoga međunarodnoga tijela od koje „brojke“ se masovna ubojstva imaju držati genocidom. Tek se milijunske pomalo uzimaju u obzir, pa tako vidim prošastih dana da se u Hrvatskom saboru raspravlja o Staljinovu gladomoru u Ukrajini, a je li „priznat“ turski genocid nad Armencima, nemam informacija. Hrvatska je bila podignula tužbu za genocid protiv Srbije u vrijeme agresije devedesetih, ali je glatko odbijena na sudištu – nije ubijeno dosta Hrvata, a i inače se ne računaju. Tu se umiješala i zlovolja nekih hrvatskih političara jugoslavenske provenijencije, ali i pretežito lijevi naš dični tisak, odnosno mediji, koji uživaju u otkrivanju rijetkih zločina s hrvatske strane devedesetih, e da bi se zaboravilo neprijateljske – primjerice: prošlih je dana u Slavonskom Brodu evocirana uspomena na 402 hrvatske djece koju su ubili srpski zločinci, a ni jednom djetetu javnost ne zna ime. Koje zna? Ime dvanaestgodišnje djevojčice napola srpske nacionalnosti, ubijene u Zagrebu, u kriminalnom činu – o tome su zločinu pisane drame i razni frljićevski uradci. Hrvatska se djeca ne računaju, iz doba Domovinskoga rata, a nekmoli ona nebrojena ubijena na dravskim obalama 1945. Da završim s genocidima: komunistička je Jugoslavija nastala na zločinu, na genocidu, a tako je i krepala – u zločinima i novom genocidu nad hrvatskim narodom koje je počinila ista srbizirana jugoslavenska armija s pomoćnim koljačkim četničkim četama.)

A Zagreb, da mu se vratim, bio je za sve vrijeme komunističke okupacije nepokoreni grad, u njemu su se događali buntovi, nemiri, studentske demonstracije, u njemu je stvorena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, on je bio središte Hrvatskoga proljeća i napokon zbiljskoga oslobođenja od Jugoslavije i komunizma. Džepovi otpora popunjeni ostatcima jugoslavenskih plačibaba sada su maleni, prazni i infantilni, ali postoje, punjeni i škudama neoprezne hrvatske vlasti. U lipanjskim danima džepovi isplaze na svjetlost, premda i u „umjetničkim“ oblicima ili u formi crvene knjižice kojoj sam, ne znam zašto, posvetio toliko redaka, zanemarujući ostale aktualnosti kojima ću se vratiti u sljedećoj kolumni.

Hrvoje Hitrec