Đ. Vidmarović: Liječnica i pjesnikinja

Senka Slivar rođena je u Hercegovcu 10. prosinca 1962. godine, dakle u „Bijeloj Moslavini“. Diplomirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a specijalistica je i primarijus fizikalne medicine i rehabilitacije. Ova marljiva liječnica 2010. godine postala je i doktoricom medicinskih znanosti. Od 1993. radi u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju Lipik gdje je pročelnica i pomoćnica ravnatelja za kvalitetu. Uz svoje svakodnevne medicinske obveze dr. Slivar objavljuje stručne i znanstvene radove, a recenzentica je i znanstveno stručnih publikacija. Upravo kao specijalistica za fizikalnu medicinu surađuje s Katedrom za kineziološku rekreaciju i kineziterapiju Kineziološkog fakulteta u Zagrebu. Članica je stručnih društava Hrvatskoga liječničkoga zbora za fizikalnu i rehabilitacijsku medicinu te prirodne ljekovite činitelje i lječilišnu medicinu hrvatske udruge za neurorehabilitaciju i restauracijsku neurologiju.

S aspekta ovog rada vrlo je znakovita činjenica da dr. Slivar povezuje medicinu i poeziju. U bilješci o autorici kaže se kako „podržava poetsku terapiju i energetsku medicinu“.

Sklonost lijepoj književnosti, a poglavito poeziji Senka Slivar je iskazala još u vrijeme svoga školovanja u Hercegovcu, Garešnici i Bjelovaru, kada je objavljivala pjesmice u tada popularnom kutinskom tjedniku „Moslavački list“. Danas je ona članica Matice hrvatske i Hrvatskog sabora kulture i još jedne, za Slavoniju važne udruge: Udruge zavičajnih slikara i pisaca Požeško-slavonske županije “Matko Peić”, sa sjedištem u Požegi. Isto tako član je Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture (SUPAUK) koju vodi poznati pjesnik Siniša Matasović. Kao predsjednik mogu sa zadovoljstvom kazati kako je dr. Senka Slivar članica Udruge ukrajinsko-hrvatskog prijateljstva kojoj imam čast biti na čelu.

Senka Slivar je prvu zbirku stihova pod nazivom „Eros u jutarnjim vrtovima“ objavila 2014. godine, da bi sljedeće, 2015. uslijedila nova zbirka „Zlatovez ljubavi“. U sklopu trilogije godine 2019. objavila je treću zbirku stihova „Čipkasta oaza sna“. Zbirka koju predstavljamo „Kantice u pijesku“ njeno je četvrto pjesničko djelo. To nam otkriva činjenicu kako ova istaknuta liječnica marljivo i ozbiljno radi i kao književnica, usavršavajući i bruseći svoje stihove i tražeći vlastitu poetsku nišu.

Pisac predgovora za zbirku „Kantice u pijesku“ je sisački pjesnik Siniša Matasović, inače predsjednik Ogranka Društva hrvatskih književnika za Sisačko-moslavačku županiju. On je u uvodnom tekstu, „Tajnovitim koridorima života“, pravilno ocijenio predmetno-tematsku razinu ove zbirke. Kazao je kako se kroz stihove Senke Slivar „slivaju duboke intimističke partiture, suptilne erotske oseke i plime, humoreskne i anegdotalne minijature počesto garnirane filozofičnošću i profinjenim intelektom“. Matasović je fasciniran „načinom zaigranosti kojom obiluju Senkini stihovi“.

Doista, erotičnost je jedna od sastavnica knjige koju predstavljamo. Treba naglasiti kako je pisanje o erotici zahtjevno jer autor može ponesen sadržajem „skliznuti“ u erotoskribiju, odnosno u stihove gdje erotika postaje sama po sebi svrhom i nadjačava poetiku. Senka Slivar piše iz pozicije odrasle žene, a da bi postigla određene poetske ali i izvanliterarne dosege, čitajući njezine poetske uratke, kako s pravom ističe Matasović, „na mahove nam se učini kao da se vrckava djevojčica poigrava haljinom na vjetru dok se ljulja na ljuljački u poetskoj okućnici svojih pritajenih maštanja i snova“. Ova zadnja misao: „pritajena maštanja i snovi“ upravo upućuje na približavanje toj „opasnoj“ granici kada poezija prelazi u erotoskribiju. Kao formirana i mudra žena Senka Slivar je toga svjesna i vrlo vješto balansira s obje strane, kada se približava toj granici. Tu je činjenicu uočio i Siniša Matasović, ustvrdivši kako „njezina erotika govori sve i istovremeno sve skriva, otvara nam vrata provokativnih fantazija i istovremeno postavlja bravu ispred one zadnje, najslađe okuke“. Po meni ta brava je autoričin osjećaj za mjeru i ljepotu, njena potreba zaštiti svoje stihove od krivog tumačenja a zadržati u njima vlastite tajnovite koridore života koje posjeduje svaki čovjek. Stoga je njezina poezija vrlo provokativna ali i estetski relevantna. Zbirku je podijelila u pet pjesničkih cjelina. Dala im je naslove: Jestiva; Muškarac; Kantice u pijesku; Ruke pjesnika i Balon.

Kao alternacija Siniši Matasoviću pogovor ovoj zbirci napisala je žena, književnica iz Novske, Višnja Lovrić-Mencej. Ona ispravno uočava kako autorica povezuje medicinu, poeziju i eros, braneći posljednji pojam tvrdnjom kako u ovom slučaju eros „nije ni blizu vulgarnosti“. Pjesnikinja Lovrić-Mencej ističe da Senkina poezija „na poseban način ističe njezinu strpljivost, razumijevanje, brižnost, žudnju odnosno jasnu nadgradnju intuitivne i mudre, zrele žene koja zna kakav partnerski odnos želi“. U drugom ulomku ublažava ovu misao sljedećim riječima: „Voditi brigu o ljudskom zdravlju i biti spremna strpljivo s puno ljubavi i suosjećanja slušati u svome radnom danu svakidašnje jadikovke o zdravstvenome stanju starijih, mladih, teško i manje teško bolesnih, u životu kroz koji korača kao žena, majka, Senka je pronašla način na koji će iskazati svoje unutarnje ljepote i poglede na ono što život čini bogatijim, a to je poezija“. Naravno, Senka Slivar nije Vesna Parun, ali osjeća se njezina sjena u pozadini svih stihova. Ona u svojim pjesmama slobodno govori o svojoj ženstvenosti, a u ciklusu Muškarac, poput Vesne Parun, podiže poetski spomenik muškosti i muževnosti. U 18 pjesama o tome piše vrlo dojmljive stihove i oni su najerotičniji dio njezine zbirke. Sigurno će izazvati i najviše pažnje njezinih čitatelja. Npr. stih:

Bezobrazno si lijep
kada se skineš
nag.

Ili u sljedećim stihovima:

Dotakni mi svilu bedara
na stolu u kuhinji.
Zanemarit ću
što nisi kresnuo kamen o kamen,
zahvaliti duboko iskreno
što nisi primitivac, a znaš primitivno.

Za razliku od mojih prethodnika osobno u većini pjesama Senke Slivar nalazim u metajeziku mudre poruke i smatram ih refleksivnom lirikom. Npr. u pjesmi „Zaustavljena“ autorica pjeva:

Gledam Dravu.
U mislima,
odustala sam.

Sve je stalo,
osim stihova.

U pjesmi Balon Senka Slivar daleko nadilazi početnu poziciju svoje poezije i pjeva:

Glava mi je zapela
za vrh
tvorničkog dimnjaka.
Sada lebdi
k’o balon pun helija.

Obezglavljena sam.

Kako je lako bez glave!
S ostatkom tijela mogu –
što god želim.

U cjelini gledano zbirka „Kantice u pijesku“ značajan je prilog tzv. ženskom poetskom rukopisu. Ukoliko je riječ o emancipaciji shvaćenoj u smislu erotske slobode, ova je poezija prilog toj emancipaciji. Budući je riječ o visoko obrazovanoj osobi i članici znanstvene zajednice, njezini se stihovi ne smiju čitati plošno niti jednosmjerno. Vrijedi malo dublje zaviriti u misaoni bunar ove liječnice i žene, jednako uspješne u oba vida svoje profesionalne i ljudske samobitnosti.

Na čitanja zbirke „Kantice u pijesku“, tko ne bi poželio autoričinu „poetsku terapiju i energetsku medicinu“.

Ističem izuzetno suptilnu i visoko estetiziranu likovnu opremu zbirke, djelo Žarka Jovanovskog. Čestitke Ogranku Matice hrvatske u Garešnici.

Đuro Vidmarović