N. Nekić: Djeca naša svagdanja

Nije, gospodine Raspudiću, nije to s djecom i pornografijom dovoljno nazvati hiperseksualiziranom situacijom i izlaganjem djece takvoj situaciji, rekli ste u tom smislu. Nije ta riječ dovoljno istinita i oštra, ona je ublaženi orwelovski izričaj u nedostatku groma i oluje. Ne kažem da ste posve ublažili ovim zapisom stanje na ulicama Zagreba. Imate kao i mnogi ljudi osjećaj za tu djecu jer sada i sami imate obitelj. A očito je da vas se i odgoj u kući odrastanja dotakao dobrim načinom starih. Tako smo se zatekli čitajući vašu dijagnozu i gledajući slike parade vedrih boja u nemoćnom položaju. Kako se zabrinuti? Jer svaka riječ, pa i ova vaša, je briga za djecu koja su izložena neverama vjetrom sudbine i ostavljena zbog prava na razne istine, ostavljena u ranom dobu svoga života na udaru još gorih posljedica od nečega samo – hiper. A ta briga se kažnjava jer je pretvorena u svoju suprotnost: bez obzira na pobude humanosti, znanstvene istinitosti ili ljubavi prema zdravom razumu, ona se protivi jednakosti svih istina. A to je signum ove povorke.

Zakonom se štiti netko ili nešto što ima strašnu širinu i dubinu u svakom pogledu: tjelesnom, psihičkom, osjećajnom u bezbroj oblika, razumskom, apsurdnim postavkama, slikom čovjeka i prirode, društvenom i socijalnom položaju i konačno smislu života ususret. U tim danima parade kao u čudesnoj kazališnoj predstavi promiču maskirani likovi iz snova, dolaze ususret drevna čudovišta iz arogantnoga kraljevstva Asiraca s bradatim i sisatim duopolcima krilatih leđa, nalik na strašne demone koji su kolosalnim kopitima gazili svijet i kretali se pustošeći i meljući sve pred sobom. Njihovi bogovi obuzeti pogromima i genitalijama bijahu krvoločni, osvetoljubivi, nalik samim ljudima njima odanim, tamnim gigantima krvi, mraka i uzajamnih računa. A bili su ne-nomadi, graditelji Ninive i smatramo ih civilizacijom.

Ali začudo antropolozi smatraju nakon svojih istraživanja da se kod nekih „najzaostalijih divljaka”, na primjer australskih Aboridžina, nalazi čisti monoteizam s visokim moralnim tonom. I kako kaže duhoviti Chesterton, dok je misionar pripovijedao Aboridžinima o Bogu i duhovnim načelima, oni su odjednom uzviknuli: Atahokan! On govori o Atahokanu!

Da, s dubokim poštovanjem prema duhovima Indijanaca, Aboridžina i sličnih kultura u kojima se razumijevao princip morala, pristojnosti ma kakva bila, usuglašenosti s višim bićima ili najvišem Biću, vodilo se računa o zdravlju duše koja je bila posve jasan dio čovjekova bića. Ne očaj, nego mir, ne strah, nego poštovanje i poslušnost. Pa čak i humor ima katkada čudesno mjesto u slojevitim kaskadama duha: kad se aboridžinska žaba nagutala sve vode svijeta i nije htjela ispustiti ni kap žednim ljudima, pribjegli su nasmijavanju i tako dobili vodu. Čini se bezazleno? Priča za djecu. Priče za djecu su vrlo poučne. Djeca vole priče. Stoga je i povorka puna priča i likova iz priča. Privlačna.

Što se čini ovakvim prizorom koji se citira po svim javnim glasilima: dvoje djece stoje pred zapravo golim čovjekom omotanim posve prozirnim ogrtačem da se vidi genitalij! A omotač ima prezervative u rasporedu da dijete pita: što je to? Ono je naravno znatiželjno, ta vrtićke je dobi! Spoznaje svijet i vidi da je to baš kul, ta odjeća je baš kul! I ništa nije zlo ni loše jer ono još ne shvaća. Ono ne može shvatiti! Ono je posve nesvjesno. Ono će tek kasnije, kad naraste do primjerene dobi, shvatiti i biti priviknuto na činjenicu da se može hodati gol s prezervativima na prozirnom omotaču. A to je u cijeloj priči, jer ovo je priča iz mitologije, najmanje zlo. Ima u toj mitologiji još. Ima priča o Molohu. Ali on nije bio priča. On je bio stvarnost. Njegovi poklonici nisu bili ni vulgarni ni primitivni. Bili su članovi zrele i rafinirane civilizacije. Bogati i raskošni. Oni su se sastajali kako bi potvrdili i ojačali svoj status i pri tom bacali u peć stotine svoje djece. Jesu li bili okrutni? Jesu li bili ludi? Jesu li bili hladnokrvni i uvjereni da je ovaj dar temelj njihove komocije i slobode? Jesu li mislili na djecu? Jesu li ta djeca bila višak stvorenja koji guta kisik i jede hranu? Ta Kartažani su vodili velike poslove, bili vrlo prepredeni kao što su prepredeni svi ljudi koji vode velike poslove. Bili su trezveni i stvorili odnos s prirodom koji im je odgovarao. Oni su bili čisti materijalisti, misli mudri Chesterton na čije misli naslanjam svoje. To je bila nepojmljiva ravnodušnost prema istim materijalnim činjenicama. Jer Moloh je zaista pojeo svoju djecu.

Žao nam je što možemo naći u sjećanjima još puno civilizacija koje su pojele i svoju i tuđu djecu. Neke doslovno, a neke na noviji, moderniji način. Ne ćemo ih nabrajati jer ih sada u asocijacijama obnavljate dok čitate. Nije na nama da dajemo prognoze dok gledamo Europu koja je evoluirala u Europu vlastitih poroka i nemoći. Nas više ne će biti kad će se posljedice sada stvaranoga duhovnoga ozračja vratiti Europi koja je davno porušila Molohove hramove i izgradila nove koji duhom i novim vrlim svijetom podsjećaju na mnogo toga progutanoga: kad su otkopavali drevnu Kartagu, našli su na gomili stotine malih kostura. Jednako tako i u Molohovom gradu Auschwitzu… u Hudoj jami… i mnogim drugima. Djeca koja ne shvaćaju, koja su Dostojevskom najbolniji prizor na svijetu ako suzu gutaju na nekom tamnom mjestu… ta su djeca najveća žalost svijeta.

Vedro bubanj udara, vedro nebo se plavi, sunce obasjava maske i novi vrli poredak se bani zagrebačkim ulicama. Stari smo i ponekad mislimo da smo mudri. Obitelj nam je svetinja, domovina zagrljaj, djeca naša svagdanja naša nada. Kad saznaju jednoga budućega dana za odjeću od kondoma, nadajmo se da će znati vladati sobom da sačuvaju sram, dostojanstvo čovjeka, jakost i plemenitost, da ćemo ih odgojiti za budućnost koja se gorko došetala. Kranjčević pjeva kako su se možda zatvorila ona rajska vrata baš u trenu našega rođenja. Uvijek nas smijeh i tuga povezuju sa stvarima koje su davno prošle i kojih se sjećamo bez stida. Blago čovjeku koji se svoga života sjeća bez stida.

Nevenka Nekić