R. Ćurković: Artifici artifex – Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Roman Život u grobu (Knjigu o ratu) Stratisa Mirivilisa preveo je Luka Vukušić, a objavila Naklada Bošković.

Zašto naslov Život u grobu? Sintagma je s početka tužaljke koja se pjeva u liturgiji na Veliki petak koja simbolizira tijelo Isusa Krista nakon njegova skidanja s križa. Taj se početak može otprilike prevesti i kao Kriste, Ti život si / u grob položen. Ima li većeg besmisla nego da Kralj života i Života silazi u grob. Nije nam dano znati Kristovu logiku, dano nam je spoznati i vjerovati kako je Kristovim silaskom u grob i uskrsnućem iz njega život smrti okončan, a svim mrtvima navješteno uskrsnuće. Kakva bi uopće smisla imale tolike smrti u ratu (i smrti uopće), ako ne da će svi uskrsnuti. (Ne mislim se pritom slagati zadnjom rečenicom s onima koji su talentirani samouvjerenom lakomislenošću.) Tako bi otprilike glasio smisao naslova bez čije se upućenosti u značenje gotovo da ne može razumjeti denotativni, a pogotovo konotativni sloj Života u grobu.

Roman je zapravo Rukopis narednika Andonisa Kostulasa, koji je Mirivilis pronašao u svome sivom vojničkom sandučiću. Rukopis se sastojao od hrpe bilježnica i listova svake vrste, gusto ispisanih pravilnim i sitnim rukopisom, pisama koja Kostulas nikad nije poslao svojoj ljubavi na ljubljenu otoku. Kostulas je pisma pisao sudjelujući u Prvome svjetskom rata, u stankama kad nije bio na bojišnici živeći (to se zove život???) u rovovima – grobovima.

Zašto ih nije poslao? Lako je reći pa rat je, ubijen je… Ne bismo ih čitali da ih je poslao. Ili su napisana (vještina pjesničkoga umijeća da ih učini autentičnim dokumentima – fakticitetima, a ne izmišljenim riječima) da ih pročita svatko tko bude čitao Mirivilisovo djelo u kojem je snagom plamena osuđen rat, najveći zločin i najveća laž čovječanstva.

Što je to lažno o ratu, najvećem zločinu.

Povijest pišu pobjednici rata. Bila bi to pobjednička povijest. Prema R. Guardiniju, nasilnici nemaju pravo tražiti istinu i oni znaju, također, da je oni ne mogu očekivati. Ovdje nije riječ o tome da je ta pobjednička istina parcijalna, ili licemjerna, izmiješena s laži. Nasilnici su za istinu contradictio in adiecto, protuslovlje (primjerice, okrugli kvadrat). Odluka za nasilje poništava odluku za spoznavanje istine, i obratno. Istina se temelji na racionalnim i intuitivnim uvidima, koji se gase čim smo nasilni. Prema R. Guardiniju, istina mora biti životvorna, donosi olakšanje u fiziološkome smislu, ima oslobodilački, katarzični karakter, što se dade očitati iz Iv 14,6: „Ja sam Put i Istina i Život.“ Rat je zarobljenik laži koja ne završava njegovim završetkom nego metastazira kroz naraštaje. Ratni pobjednici zgražanjem osuđuju zločine druge strane, a jednake zločine na svojoj strani duševno anesteziraju, veličaju i nagrađuju. Pojedincima koji nisu među ratnim pobjednicima, kao i totalitarnim sustavima, zabranjeno je traženje istine, budući da je pojedinac među ratnim pobjednicima, i u totalitarnim sustavima, slijepo vođen i ne mora uložiti nikakav napor u traženju istine. Ratni pobjednici, kao i totalitarni sustavi, dobro znaju da suprotnost istine ima stotine tisuća oblika i beskrajno polje širenja, i time se obilato koriste.

Onda je ta pobjednička povijest nužno – lažna.

Svi su ratni uzroci lažni: jer se želi ili tuđi teritorij, ili tuđa bogatstva, bilo koji drugi razlog svodi se na ova dva. A svi uzroci izviru iz osjećaja za moći. Moć, tuđi teritorij, tuđa bogatstva, i stotine tisuća kamufliranih oblika za početak rata pretvaraju čovjeka u kolateralnu žrtvu rata. U ratu kao da ni vrag ne mari za čovjeka (Ovaj kurziv ima nekoliko premisa i za njegovo razumijevanje treba o njima promisliti! Kad vrag za čovjeka ne mari?), tolika je njegova (ne)vrijednost. Koliko za nekoga tko čovjeku oduzme život imaju značenje njegovi tjelesni ostatci. Kako se od nekoga tko ne poštuje što je živo može očekivati da poštuje što je mrtvo. (Ako nekoga ne poštujemo za života, pa bili nam i vlastiti roditelji, prisiljeni smo na njihovu grobu praviti kazalište, kazao je Ph. Bosmans, napisao je kazalište iz poštovanja prema mrtvima, iako je trebao napisati vrstu književnog roda koja se u kazalištu izvodi. To svakako nije ni drama ni tragedija.) U nepronalaženju ostataka ubijenih u ratu nije samo riječ o produživanju nanošenja zla onima koji su pobijeđeni, nego i potpunome podcjenjivanju ostataka ubijenih – ni vrag ne mari za čovjeka.

(Pravedni rat, bellum iustum, kojim se izbacuje porobljivač iz vlastitog doma (domovine), na koji se ima svako pravo, nužno je zlo jer su domaćini na nj prisiljeni; kad prestane takvim biti, pretvara se u osvajački rat, na koji se nema ni jedno pravo. Nasilje i zlo, kako je ispred napisano, poriču svako pravo.)

Za Adonisa Kostulasa Mirivilis bilježi na početku psihogramsku rečenicu: Iako miran i stidljiv poput djevojke, bio je pravi muškarac. Prva je surečenica humus iz kojega će niknuti pisma čežnje, epistolarni roman, za neimenovanom djevojkom i svojim otokom, mitskim Lezbosom, gdje mu duša i dalje nastavlja živjeti. (Tko je mogao vidjeti ljepše zalaske Sunca od mene? Bili su to dugi lezboski zalasci Sunca koje sam gledao u tvojim očima. Ondje duboko, agonijom probodena leptira, podrhtavala je tvoja zaljubljena duša. [Podebljao R. Ć.]) Pravog muškarca definira vjera u iskrenu ljubav, čežnja za obiteljskim pravednim mirom, služenje općem dobru (predati se činjenju dobra tako da se ne stvore psihološki dugovi: nema komentiranja, nema tragova supervizije nad onima koji dobro uživaju, napravili smo što smo mogli i tu stavljamo točku) i nesposobnost da se odupre tamnim životnim virovima (može li muškarac umaknuti tomu histeričnom očekivanju, ili samo u romanu Dostojevskoga ne gdje će desetorica stati pred lice Božje i zauzeti se za sve ostale na Sudnjem danu): grčevito se noktima držeći za cijev plamenobacača, sipao vatreni mlaz [Francuz] na sve strane. Upravo tada u rov je uskočio narednik Kostulas i na mjestu izgorio.

Neke mȍre koje kritičare mòrē.

Zašto je Život u grobu musivum opus, mozaično djelo?

Zašto ništa ne znamo o životu Melkiora Tresića prije rata? Lik oblikovan postupkom redukcije – nije dano njegovo djetinjstvo, lik se ne sagledava u kontinuitetu, nije prikazan ni u kakvoj obiteljskoj situaciji, tj. relaciji, nisu naznačene nikakve okolnosti njegova ranijeg života.

Mozaično djelo nema strukturu u klasičnom smislu (bez centralne fabule s epizodama koje se od nje odmiču, ali koje ju obogaćuju), sastavljeno je od (razbijenih) dijelova (u romanu Kostulasovih ljubavnih pisama). Koji se najvjerojatnije nikad neće sastaviti. (Sutra ujutro svoje ću bilješke nastaviti pisati u njihovim utvrđenjima. U to sam siguran. Sigurni su i svi drugi, vidim im to u očima. Sutra za Kostulasa nije došlo jer je Kostulas poginuo.) Ta je struktura nalik na uništene živote koji nikad neće oživjeti i na živote koji su ostali ratni svjedoci čije rane nikad neće zacijeliti. Takva je struktura u funkciji antiratne poruke komadanja: svega materijalnoga i nematerijalnoga.

Okolnosti prijašnjega (nikako ranijeg!) života Melkiora Tresića? Za rat apsolutno nebitne. Kao ni bilo čije. Rat misli da vrijeme prošlosti može komprimirati i sebi podčiniti. Veliki Višanin ne navodi ih ne što ih ne zna ili koji drugi razlog, nego zato što one uopće ne pripadaju ratnom paklu. Nespominjanje prijašnjih okolnosti Melkiorova života pripada antiratnoj poruci jer rat misli da može izbrisati prošlost. Još jedna od ratnih laži.

Od naslova pa kroz cijeli roman pisac se koristi antitezom (mir protiv rata, normalnost protiv divljaštva, život protiv smrti, svjetlo protiv tame, crveni mak protiv rata…), na mjestima postaje ona semantičko i sintaktičko uporište. Njome naglašava sukob i dramatizira ga: Bog je ipak još jednom htio spustiti svoj zlatni pogled na nas, sunce se pomolilo i do dna osvijetlilo naše pljesnive duše… Granate koje su vrišteći letjele posvuda nad njim njegovu napaćenu dušu više nisu mogle preplašiti, čak ni zainteresirati. Već je bila mrtva… Sve je na njemu napuhano, jer zna da, kud god prođe, ljudi svuda izlaze na vrata i prozore da mu se dive i da pokazuju na njega… Kuće nekoć ispunjene radošću sada je ubio rat… Od svega toga rat se divno kuha… Da ne znaš da je rat, pomislio bi da je taj vatromet u kojem se kupaju planine priređen u čast nekog praznika radosti i dobrote.

Navedeni su prevoditeljevi citati Mirivilisovih izraza. Vukušićeva poetika jednostavnosti antiteza. U nekim primjerima u prepoznavanju izvrsnosti nema razlike između amatera i obrazovanih, razlika je samo u tome što ovi mogu objasniti u čemu je izvrsnost. Sjajno znanje grčkoga jezika, a još temeljitije poznavanje hrvatskoga omogućuje prevoditelju da metaforičke izraze u antitezama učini lako značenjski dostupnim gotovo svakom čitatelju izbjegavši klopku trivijalnosti i banalizacije izraza.

Bogatstvo riječi Vukušićeva prijevoda odvodi nas u svijet u kojem nismo bili, začuđeni prevoditeljevim leksičkim obiljem. Osobito se to bogatstvo očituje u dijelovima odjeće, neki uopće ne pripadaju našoj kulturi, ni odjeća, ali i bogatstvu emocionalnih stanja likova u rovovima.

Kako se prevodi refleksivnost? (Ipak, sporazumijevali smo se odlično) jer je jezik ljubavi i mržnje međunarodan. (… putujući na krilima) glazbe koja ujedinjuje srca jer joj je jezik općeljudski… Oduševljenje je poput kamenice – jede se samo dok je vrlo svježe… … želim umrijeti samo jednom. A ovdje umirem tisuću puta… (Pravda drži sablju.) Ako joj oduzmeš sablju, ostaje joj samo vaga, a nju imaju i trgovci.

Jezgrovitošću izraza, svojevrsnom ritmičkom prozom i sintaktičkom nepokretljivošću pojedinih riječi u refleksijama Vukušić prevodi Mirivilisove riječi u efektne misaone izraze na granici gnomičnosti ili aforizma ili unutar njih.

Život u grobu djelo je jedinstvene poetske ljepote ratne prokazanosti, jer otkriva ono što se krije ispod površine, vivisekcija ratne utrobe. Bez te prokazanosti rat bi se mogao učiniti podnošljivim. Za bolesne umove on to i jest. Od gotovo sto tisuća riječi epistolarnoga romana lako se čitanjem razboljeti pa i nećemo osjećati potrebu za čitanjem o Melkioru koji ljubi zemlju i kreće četveronoške za zovom uplašenih zvijeri, plazi bratski u izbezumljeni grad Zoopolis u kojem se jedino možemo skloniti od ratnoga bezumlja; o kolonama zagorskih rudara, vinogradara podravskih i težaka stubičkih kako vani stupaju u tmini u drugu jamu u nepovrat; o najintimnijem ljudskom činu tijekom kojega u čitavom životu možemo najviše triput osjetiti the earth move, fizičko pomicanje zemlje… Ne što mi ne bismo poznavali ostala ratna i antiratna djela, nego zato što motivi i slike Života u grobu probadaju naše duše i naše kosti, zasijecaju se u naša tijela, paraliziraju naše plemenite osjećaje (kao da smo i mi u ratu). Prevoditelj je prepoznao nijanse Mirivilisova romana i osvijetljene ih stavio pred nas, ali nije izgubio iz vida širu sliku. Nije zanemario kako djelo nije prijevod s jednog jezika na drugi, nego je riječ i o dvjema kulturama koje se stalno naziru u podlozi.

Ostaje nam se upitati: Da Vukušić prepjevava poeziju, bi li rečenica američkoga pjesnika Roberta Frosta Poetry is what gets lost in translation (Poezija je ono što se izgubi u prijevodu) vrijedila i za Lukine prepjeve.

Rudolf Ćurković

artifici artifex – umjetniku umjetnik