M. Kovačević: Temeljit uvid u hrvatsku političku filozofiju

[ad_1]

U Zagrebu je nedavno održano predstavljanje knjige prošle godine preminulog kolumnista i filozofa Benjamina Tolića. Nakon izlaganja dr. Damira Pešorde donosimo i izlaganje Mate Kovačevića. (hkv)

Benjamina Tolića ne treba posebno predstavljati jer se njegova rada dobro sjećaju oni što su Tolicdevedesetih godina obnavljali hrvatsku državnost, kao i još neki živi proljećari, koji su nepovoljnim okolnostima svojim mladenačkim zanosom i idealizmom otvarali obzorja hrvatske slobode.

U tim su skupinama i preživjeli hrvatski politički emigranti iz doba Tolićeva egzila u razdoblju između 1967. i 1970. godine.

Ukratko, Benjamin je 1943. rođen u Osoju kod Posušja. Školovao se u rodnom mjestu, Donjim Andrijevcima, Slavonskom Brodu, Zagrebu i Beču. Završio je filozofiju i germanistiku. Radio je po školama kao profesor te bio urednik u Osmojezičnom enciklopedijskom rječniku Leksikografskoga zavoda.

Prevodio je s njemačkoga jezika, a 1990. bio je izabran u Gradsku skupštinu. Bio je i politički tajnik HDZ-a za inozemstvo. U hrvatskoj diplomaciji je bio ministar savjetnik u Hrvatskom veleposlanstvu u Bonnu te generalni konzul u Zurichu. Od 1998. do 2000. bio je glavni urednik Hrvatske izvještajne novinske agencije – Hine.

Nakon prevrata Tolić se priključio Hrvatskom bloku, gdje je bio politički tajnik, a sve do iznenadnoga odlaska objavljivao je tekstove u Hrvatskom slovu.

Benjamin je Tolić motreći dnevnopolitička zbivanja iz perspektive zabrinuta starčevićanca, a to, ne samo po svom sadržaju, već i žanrovski svjedoči njegova prva knjiga Haaški sapun (2002.), u kojoj vrlo lucidno promišlja, temeljito raščlanjuje, a kratkim zapisima upozoravao na dugoročno pogubne posljetke prevlasti one sile u hrvatskom političkom životu, koju će tek kasnije nazvati centrifugalnom protegom hrvatskoga kulturnog supstrata.

Bendžo je ovdje, bez obzira na strukturnu sličnost forme s antičkom grčkom filozofijom, literat koji se upravo poput Starčevića u Pismima magjarolacah satirom i ironijom nosi s političkim protivnicima.

U knjizi Pamet u glavu: Hrvatska u vrtlogu novoga svjetskog poretka (2003.), tekstovi nisu ograničeni vremenskim rokovima novina i njihovim zadanim prostorom pa se Tolić upustio u raščlambu međunarodnih odnošaja u razdoblju nakon kraja Hladnoga rata i položajem hrvatskedržave u tom novom svjetskom poretku, koji se, doduše, u početku stidljivo, a onda sve bezobraznije potvrđivao na međunarodnoj političkoj pozornici.

Autor je ovdje ozbiljan i temeljit analitičar. Literarna forma je tek u tragovima. Nasuprot cunamiju novoga svjetskog poretka što se kao plimni val, uz totalitet političke korektnosti, sve agresivnije valjao i pred sobom rušio nacionalne, kulturne, vjerske, državne pa i spolne identitete, trebalo je sačuvati vjeru u vlastite ideale, a nadu ponuditi narodu, koji je nakon stoljetnoga ropstva u dvije Jugoslavije krvavo obnovio svoju državnost i izvojštio nacionalnu i osobne slobode.

Iz Benjaminovih eseja o suverenosti i pohvale maloj državi s porukom pamet u glavu, bez obzira kako su tada dočekani u političkim kastama i danas se manje ili više ispisuju ljekoviti recepti za spas političke duše malih država.

Korjenit zahvat u hrvatski politički mentalitet Tolić je napravio u knjizi Tko smo mi?: Ogled o naciji i državi (2007.). Riječ je o studiji koja na tragu velikana hrvatske političke misli: Ive Pilara, Filipa Lukasa i Ivana Oršanića pošteno i bez otklona ulazi u dva supstrata iz kojih su se kasnije razvila dva politička smjera, dvije nepomirljive političke ideologije. Jedna koju Tolić naziva centrifugalnom i koja u krajnjem slučaju teži za vlastitim samoukinućem te ona druga, njoj nasuprot, centripetalna, koja teži afirmaciji vlastitoga identiteta, kulture, nacije i državnosti, a time i vlastite političke slobode.

Sažeto je to, ali vrlo revno raščlanio, nu Tolić se nije zadržao samo na registriranju međusobnih protimba tih dviju povijesno suprotstavljenih i usporednih silnica. Zapazivši čak i u sporednim odlukama pojedinih aktera pokušaje da se nadvlada taj jaz, Bendžo je otkrio kanal, premda uski, nu ipak kanal kojim je trebalo državotvornom duhu teći gotovo 140 godina kako bi se potkraj 20. stoljeća utjelovila nacionalna sloboda.

Njihovu je širu sintezu, naravno u povoljnim povijesnim okolnostima, uspio djelomično sklopiti povjesničar Franjo Tuđman pa mu je zato, između ostaloga, i pošlo za rukom stvoriti državotvorni pokret, uz pomoću kojeg je i uspio obnoviti hrvatsku državnost.

Nije ova studija tek Tolićeva politička filozofija, premda jest i to, nu ona je, uz to, temeljit uvid u hrvatsku političku filozofiju iz koje je moderni tvorac hrvatske države uspio izvući ono najvrjednije što se dalo posložiti i sve to ugraditi u temelje hrvatske države. Zato je ova Tolićeva knjiga dosad i najcjelovitiji uvid u Tuđmanovu političku sintezu. Tako sažeta, a tako važna!

Kakve god bile žanrovskoga postanja, bilo da je riječ o kratkim političkim esejima, kolumnama s ugrađenim elementima pripovjedne proze ili kraćim filozofskim dijalozima, kasnije su Tolićeve knjige: Sanaderova dionica (2009.), Kraj neovisnosti (2011.), Vesele karmine (2013.) i Kolonijalno koprcanje (2018.) politički uvijek usidrene u filozofiju centripetalnih silnica.

U površnom svijetu, u kojem danas živimo i u kojem prevladava opći relativizam iz kojeg se rađa nepredvidljiv kaos da, kako reče jedan arhitekt, više ne znamo jesmo li muško ili žensko, nTolićeva se politička filozofija može činiti idealističkom. Ona to dijelom, zbog visokih etičkih načela koja zastupa, naravne logike i spoznajne metodologije kojima se služi u traganju za istinom doista i jest, pa je Bendžo u toj svojoj protežnosti idealist.

Nu on nije plošan niti jednodimenzionalan lik.

Nije li prirodno čuvati okvir krvavo stečene slobode, pa se i Benjamin posebno zbiljski zalaže za jačanje centripetalnih silnica u vlastitoj državi. Zato svojim pisanjem i upozorava na pojave koje ih slabe ili ih se u znatnijim slučaju pokušava posvemašnje uništiti.

Tolićeva knjiga koju večeras predstavljamo “Stojim pred vama” sklopljena je iz dva dijela. Prvi dio je naslovljen Političke priče, a sastavljen je od tekstova objavljenih na portalu Hrsvijet i u nekadašnjem tjedniku za kulturu Hrvatskom slovu, koje je uglavnom bilo i nakladnik njegovih knjiga. Poglavlje na svojevrstan način završava pogovorom književnika Damira Pešorde.

U drugom dijelu su objavljena oproštajna slova o Benjaminu Toliću: Damira Pešorde, Drage Krpine, Marijana Brainovića, Vinka Grubišića, Ferde Širića, Anđelka Akrapa, Ivića Pašalića, Mate Kovačevića, Stjepana Šešelja i Antuna Vujića te tekst Damira Pešorde o Tolićevim političkim ogledima.

U prilozima su fotografije iz obiteljskoga albuma te na kraju Tolićev životopis.

Već je Pešorda, kako napominje u pogovoru, zapazio žanrovski pomak ovih tekstova prema pripovjednom diskursu, a ja bih, kad je već književno u pitanju, dodao i lirske elemente, poglavito u priči Baka Veronika i covid. I ne samo u njezinu vidljivo završnom dijelu, pače onaj nevidljivi lirski element probija iz podteksta cijele priče.

U ovoj knjizi, što je posve razumljivo, riječ je, naime, o razdoblju pandemije koronavirusa kad su nastajali ovi tekstovi, prevladavaju upravo koronske teme pa one vezane u razorne potrese i posljedice tih dvaju nevolja te one o rivalstvima dvaju zagrebačkih brda – ne Kaptola i Griča, nego Griča i Pantovčaka.

Uvođenje kojekakvih novotarija, koje inače ni po čemu nisu novina, nego tek pokušaj da se ono nenormalno i neetično pod nazivom “novo normalno” poćudoredi neizbježna su tema i ovih Tolićevih tekstova.

Posebno su mu izazovne teme o spajanju nespojivoga, mudroslovci bi rekli vatre i vode, a kao najistaknutiji primjer predstavljen je u priči Kninski parastos. Tamo, ističe, tri tića Mate Granića sa svojim uzvanicima komorno slave 25. obljetnicu Oluje. Pridružuje im se, jer je imao želudca doći u Knin, i Pupovčev potpredsjednik Vlade Milošević. Tomo Medved pak hita u Grubore, Pupovca naglo spopada bol zbog pokolja Hrvata u njegovu zavičaju pa on hita u Škabrnju i t.d.

Koliko pak slučajno, a koliko simbolično, knjiga začinje tekstom Veliki reformatori u kojem analizira ukidanje i ponovno vraćanje Dana hrvatske državnosti na nadnevak 30. svibnja, čime se zbog prekida kontinuiteta iz javnoga sjećanja potiskuje jedan od elemenata državotvorne svijesti.

Ukinućem tradicija, što ih kao avangardu predstavljaju obično ljevičarske ideologije, vrlo četo vodi uništenju, ne samo tradicije, nego i identiteta pa završni tekst Slovo o kuni kao da zloslutno upozorava na još jedan korak prema “smaku” Hrvatske.

Dobro je istaknuti i “priču” o etičkim vrlinama Istina, neistina, laž, u kojoj posebno valja obratiti pozornost na završni dio teksta u kojem, nakon introspekcije i kratkih teoretskih razmatranja, postupkom gradiranja čitatelja vodi prema istinitom sudu.

Elementi znalačkoga psihološkog profiliranja političkih aktera, u književnosti bi se reklo likova, pronalaze se u priči Proljetne igre, u kojoj portretira duševne profile dvaju predsjednika – vlade i države.

Valja istaknuti i strukturu Bendžine “priče”, koja na motivskoj razini počiva na dnevnopolitičkom događaju. Autor ga ponekad slika pripovjednom formom, drugi pak put filozofski propituje, stavlja u kontekst ili pak hijerarhiju vrijednosti, nu ne nudi nego upućuje, a čitatelju prepušta zaključak, sliku ili dojam.

Male iskricave proze, živi dijalozi i vjerne slike značajke su upravo ovih Benjaminovih tekstova.

Na kraju se moram još jednom vratiti priči Baka Veronika i covid, koja nije samo tmurna slika u vremenima nevolje, nego i iznimno uspjela egzistencijalistička priča u kojoj pripovjedački subjekt proročki i sa slutnjom nagovješćuje vlastiti odlazak.

Nazvao me Bendžo, kad je završio priču. – Poslao sam ti mail, molim te pročitaj! Čitao sam polako. Nisam se usudio odmah nazvati, a kad sam ga nazvao, obojica smo dugo šutjeli…

Mate Kovačević

 

 

 



[ad_2]

Source link

Written by Domovina News

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

S. Posarić: Pred licem neba II.

Što slavimo svetkovinom Tijelova?