[ad_1]
IV.
– Tko su i odakle dolaze ovi što su odjeveni u bijele haljine?
– Moj Gospodine – odgovorih mu – to znaš ti.
– Ovo su – na to mi reče – oni što dolaze iz velike nevolje; oni su prali svoje haljine i obijelili ih u krvi Jaganjčevoj.
Sutradan smo nakon doručka krenuli prema Ljubljani. Naime, Grozda i njezin suprug s još nekoliko teritorijalaca trebali su doći do Iga, predgrađa Ljubljane gdje je donedavno bio centar za obuku teritorijalaca. Ondje mi je Grozdin suprug trebao isposlovati propusnicu s obzirom na to da je svako kretanje tijekom puškaranja i granatiranja suviše rizično. Po Grozdinu suprugu, to je ravno samoubojstvu. Naravno, netko je vrlo pametno u novoj mladoj državi postavio plan oslobođenja; odmah se vodilo računa da će biti ubačenih provokatora, petokolonaša i moguće fanatičnih srpskih dragovoljaca koji će svojom ludošću pokušati spriječiti propast Jugoslavije. Srećom, moji su ugodni domaćini procijenili da nisam jedan od takvih, ali već su me izjutra pokušavali odgovoriti od nauma.
– Grozda, molim te, vjeruj mi; stvarno mi nije važan moj život, već život mog jedinca, mog djeteta, razumiješ li?! Ne mogu se njegovoj materi vratiti samo tako. Obećao sam joj! Uostalom, imaš dvije prelijepe kćeri, pa što bi bilo kad bi jedna od njih bila u takvu položaju, ha?
– U potpunosti te razumijem – s uzdahom reče Grozda te se zagleda u prazninu. – Ali ne poduzimaj ništa na svoju ruku. Svuda su naši i potraži pomoć od njih. Savjetuj se…
– Lahko greš na lastno odgovornost! – dometne Grozdin suprug.
– Znam to, dragi prijatelju, znam vrlo dobro…
U Igu sam bio zatečen veličanstvenim prizorom koji je sličio više nekakvu filmskom spektaklu nego li stvarnosti. Golemi je broj teritorijalaca odavao izgled prave vojske. Svatko je od njih držao do svog izgleda, do stege i primjerena reda. Uokolo su bila poredana brojna vozila, civilna i vojna, mladići i oni nešto stariji u odorama primjereno su bili naoružani svakovrsnim oružjem i oruđem koje su marljivo pregledavali, čistili spremajući se za mogući sukob. Malen ponosan narod na tlu Europe!… U pogledima tih vojaka bilo je ipak nešto više od ratničke hrabrosti. Mnogo više, da. Bio sam uvjeren da će Slovenija iz ovoga sukoba u svakom slučaju izići kao pobjednik. Tek pomislim tjeskobno na bespotrebno prolivenu krv s jedne i druge strane dok sam se opraštao od Grozde i njezina supruga i uskoro napustio Ig. Isposlovali su mi potrebnu propusnicu te me uputili što da učinim u svakovrsnim trenutcima. Požurio sam se zatim prema Ljubljani. Naravno, kroz Ljubljanu se nije moglo proći. Bio je to trenutačno jedini grad u Europi koji je strepio pred bombardiranjem nakon 45 godina otkako je završen Drugi svjetski rat!
Grozdin suprug upozorio me je na mogućnost zadržavanja zbog brojnih blokada u samome gradu i uokolo te na opasnost od kakva zalutala metka. Ipak je najveća pogibelj prijetila sa neba. Zrakoplovi JNA učestalo su nadlijetali područje Slovenije, a gdjekad bi se kakav sumanuti pilot odlučio na mitraljiranje ili ispaljivanje projektila bez ikakva posebna razloga. Vjerojatno je to bilo plansko izazivanje što većeg kaosa i utjerivanja straha svakome tko se nađe na otvorenu prostoru. Ovo su potpuno sumanuti ljudi, divlja horda opskrbljena opremom koju smo im svi mi kupili!?
Sjetim se naše susjede koja je dobrohotno tvrdila kako je Gorenjska pošteđena ozbiljnih sukoba i bilo mi je žao što sam gotovo uvrijedio tu dobru ženu podigavši glas prilikom našeg razgovora. Njezina dobrohotnost sada mi se prikazala kao jedina podrška.
Nakon što sam prošao Medvode našao sam se u prometnoj gužvi kod Kranja. Kolone automobila, uglavnom njemačkih i austrijskih turista, kretale su se prema granici. S izrazom tjeskobe pogledavali su mlade slovenske policajce naoružane automatskim puškama. Koliko su, zapravo, ti turisti mogli shvatiti trenutačnu zbilju? Koliko su mogli vjerovati da se to stvarno događa na pitomu prostoru između Sredozemlja i Alpa? Njihova je Europa sada daleko, daleko upravo iza tih alpskih uzvisina te zlurado pomislim kako se iza njih ne vidi ova paklena strana i oni tamo hrle prestrašeni za svoje guzice. Mladi policajac neko je vrijeme pomno promatrao moju propusnicu te dozove drugoga. Pobojah se da ne će biti sve u redu s njome. No mogao sam slobodno odahnuti kad su me konačno propustili naprijed. Preko retrovizora ugledao sam ih kako gledaju za mnom i nešto razgovaraju.
Kolona se protezala najvjerojatnije do raskrižja za Radovljicu ili Tržič, a dugotrajno sporo kretanje potpuno me iznerviralo te sam nekoliko puta izišao iz automobila poput drugih putnika. Kojih sat vremena kasnije bilo je vidljivo da se kolona prema Radovljici kretala znatno brže. Preko Tržiča bio je najbliži put do granice s Austrijom i onuda su se uglavnom upućivali turisti. Uzgred doznajem da je na graničnome prijelazu kod Ljubelja došlo do žestokog sukoba. Uspaničene turiste smirivali su policajci tvrdeći da će granica uskoro biti u potpunosti otvorena. Između automobila vrzmali su se brojni novinari, fotografi i snimateljske ekipe, gdjekoji strani turist izvukao je svoju video kameru te snimao sve što mu se činilo zanimljivim. Jedan je Nijemac sjeo na krov automobila dok je njegova supruga vozila, ali policajci su ga ubrzo natjerali da sjedne u automobil. Iz daljine se začulo nekoliko snažnih detonacija. Mladi policajci nisu se ni osvrnuli na to…
Nedaleko od Radovljice, u blizini golf-igrališta, ugledao sam kako teritorijalci sprovode grupu razoružanih vojnika JNA. Zaustavim se s druge strane ceste te brže-bolje potrčim prema njima:
– Ima li koga iz vojarne u Beli? – upitam zarobljene vojnike koji su me blijedo pogledavali.
– Nema – reče jedan. – Ovo su graničari!
Izgovorio je to s primjetnom težinom u glasu ne zaustavljajući se putem. Jedan od teritorijalaca rekao mi je kako je put do Bleda u potpunosti siguran, ali nema pouzdanih podataka o cesti prema Bohinjskoj Beli.
Obuzela me nekakva neopisiva radost zbog blizine mog cilja. Već je bilo oko 17 sati kada sam stigao u Bled. Taj lijepi gorenjski gradić prirastao mi je za srce još u mladosti. Kao vojnik redovito sam svakog vikenda tumarao njegovim uličicama, sjedio po kavotočjima ili živopisnim gostilnama. Nakon odsluženja vojnog roka, nekoliko puta dolazio sam ovamo na izlete s prijateljima ili sa suprugom. Taj pitomi krajobraz planinske kotline s jezerom u središtu svakome je posjetitelju pružao sliku o nekakvu drugom svijetu od onoga kojim smo najčešće okruženi. No rijetki su znali da taj isti pitomi Bled vrvi od vojnika, časnika JNA, njihovih supruga, možda i doušnika, špijuna i tko zna koga i čega još. Nas mlade vojnike upozoravali su da strani turisti iz prikrajka fotografiraju vojnike te da su neke fotografije razdrljenih pijanih vojnika bile objavljene u njemačkim novinama. Bio je to dovoljan razlog da nas u vojarni drže pod čeličnom stegom. Sada je Bled preplavljen nekakvom začuđujućom mirnoćom. Nigdje ni prividna osjećaja da blizu tutnje ratni sukobi. Zagledam se prema jezeru i onom otočiću sa samostanom kojega nikada nisam posjetio, zagledam se u Blejski grad, utvrdu u kojoj sam mnogo puta bio uživajući u prekrasnu pogledu s njezinih terasa. I kako bi uopće tko pomislio tu idiličnost uništiti tenkovima, sravniti je sa zemljom, pucati po njoj iz zrakoplova? Zašto bi to uopće netko poželio, osim ako nije potpuni luđak?!
Policajci mi nisu dopustili odlazak prema Bohinjskoj Beli, jer već se primicalo predvečerje kada je odveć rizično prilaziti vojarni. Rekli su mi kako je uspostavljena veza sa zapovjedništvom te da nije bilo razloga za bilo kakav sukob. Neki časnici samovoljno su napustili vojarnu i otišli svojim kućama, a neki su se čak i predali što je opet bio dobar znak da će i ostali tako postupiti. S obzirom na osjetljivost pregovora s vojskom, policajci su uveli zabranu prometa cestom za Bohinj do sljedećeg juta. Nije mi drugo preostalo nego da pronađem kakvo prenoćište u Bledu. Uzgred sam pogledao staru trokatnicu gdje je nekoć stanovao moj poručnik te pomislim što je s njim. Ali nije mi ni palo na pamet da ga posjetim.
Odvezao sam se do motela „Lovec” i zatražio sobu. Ondje je osim mene noćio jedan trgovački putnik iz Zagreba te vremešni bračni par iz Beča koji tvrdoglavo nije želio prekinuti svoj odmor na Bledu, ma što god se zbivalo oko njih. Nakon večere otišao sam u sobu, zavalim se u naslonjač i zagledam se u krajobraz nad kojim se spuštala noć.
Tek tada osjetio sam pravi umor nakon protekla dana koji sam doslovno proveo u automobilu. Miješale su mi se misli o mom sinu, o susretu s Grozdom, rastanak sa suprugom, prizori s puta, policajci, vojnici, zastave onih mojih Riječana… Preda mnom vani bio je mrak, obuzme me nekakva čudna napetost. Kao da sam iščekivao kakvu iznenadnu eksploziju, bljesak pred mojim očima, odmah zatim rafale iz strojnica pomiješane sa sirenom za uzbunjivanje… Ništa od svega toga; samo mirna i tiha noć u srcu prelijepe Gorenjske…
* * *
Probudio sam se toga nedjeljnog jutra gotovo skočivši iz naslonjača, a već je bilo sedam sati. Pogledam prema netaknutoj postelji te pomislim na bespotreban trošak za motelski smještaj; ovako sam mogao spavati u automobilu. Svejedno ću se barem dobro istuširati.
Nazvao sam ženu znajući da je sada najvjerojatnije dvostruko zabrinuta. Najviše ju je mučilo što ne pratim vijesti jer ona ima vijesti da je u Sloveniji pravi rat, ginu i civili, neki strani turisti, neki turski autoprijevoznik doslovno je izrešetan iz vojnog zrakoplova. Pokušavao sam je umiriti rekavši joj da putem nisam vidio ni jedan jedini sukob te da je uglavnom po svim prometnicama neopisiva gužva. Odahnula je čuvši da su vojnici u Bohinjskoj Beli potpuno sigurni od bilo kakva sukoba… Naravno, bila je to ipak samo moja pretpostavka, ali njoj sam sada morao lagati.
Otišao sam u bledsku policijsku postaju gdje su mi rekli da je postignut sporazum s vojarnom te da je cesta za Bohinj u potpunosti slobodna za civilna vozila, ali nisu mi mogli potvrditi da će mi zapovjednik dopustiti susret sa sinom. Ipak je kod njih potpuna borbena sprema. Šef policije izričito mi je naglasio da idem na vlastitu odgovornost, ali zatražio je moje isprave i odrješito naredio da im se javim po povratku iz vojarne.
Ta dva posljednja kilometra do vojarne izgledala su kao dvadeset. Uzgred sam primijetio da se gotovo ništa bitno nije promijenilo tijekom dva desetljeća; kao da sam još jučer bio ovdje. Kuće su potpuno iste, sva ona sitna imanja, trgovina, gostionice, polja ribiza, kukuruza, sjenici, onaj gusti šumoviti krajolik u sjeni Babina Zuba koji se trsio spram neba, a na njemu nikada nisam bio tijekom služenja u ovdašnjoj vojarni. Osmijeh mi se otme ugledavši stijene ravne poput okomite plohe gdje smo svladavali alpinističku obuku, zatim ugledam onaj odvojak za streljanu gdje smo podizali novi most kad je Sava iznenadno nabujala… Bili su to neki drugi trenutci, neko drugo vrijeme.
Ugledam vojni poligon koji se prostirao iza željezničke postaje; pored žičane ograde bilo je nekoliko jakih vojnih uporišta iza kojih sam primijetio mlade vojnike u maskirnim odorama. Možda je jedan od njih moj sin? Uzbuđenje i tjeskoba miješali su se u mojim mislima, ali i tvrda odlučnost da sada učinim ono što sam naumio! Automobil zaustavim ispred glavnog ulaza u vojarnu. I ondje je bilo nekoliko vojnika pod punom ratnom spremom koji su me nepovjerljivo promatrali dok sam im prilazio. Podsjetim se kako su me onodobno moji prijatelji prenijeli preko ovih ulaznih vrata nakon što sam skinuo vojničku odoru i zauvijek se vratio u Rijeku. Kad sam rekao vojnicima razlog svojega dolaska, pogledali su se međusobno ne znajući što bi učinili u takvoj prigodi. Na posljetku jedan od njih uputio se u stražaru, a nekoliko trenutaka kasnije pojavi se kapetan. Bio je otprilike moj vršnjak i, hvala Bogu, prema ophođenju učinio mi se da nije previše ratoboran. Pružio mi je ruku u znak pozdrava.
– Poznam vašeg sina. Hajde, uđite unutra da razgovaramo!
– Je li sve u redu s njim? – upitam ga s golemim olakšanjem.
– Jeste, sve je u redu s njim i s nama. Ako bude sreće, ostat će ovako.
Uzgred sam mu priznao da sam ovdje i ja odslužio vojni rok što ga je iznenadilo. Osmjehnuo se raspoloženo i propustio me naprijed u svoj ured.
– Ja sam već javio vojnicima da pozovu vašeg sina. Ali nadam se da ćete nas razumjeti; vaš posjet nije preporučljiv u ovakvoj situaciji i morat ćete vrlo kratko razgovarati s njim. Eto, samo da ga vidite…
– U redu je…
Skine kapu i klimne glavom u znak negodovanja gledajući me u oči.
– Znate, to što se događa nije normalno – otpočne on. – Nitko nije želio da se to dogodi… Mi smo izvan svih sukoba. Ali znate kako je; moramo biti na oprezu…
– Sasvim razumljivo – odgovorim mu s doličnim razumijevanjem te ga upitam o njegovu podrijetlu.
– Iz Delnica sam – odgovori mi kapetan i nastavi – mater mi je bila Hrvatica, a otac pravoslavac. Eto… Ovdje sam već sedmu godinu u službi, a što će biti dalje sa mnom, to ne znam. Zbilja ne znam.
– Da… Baš se gadno zakuhalo…
Neko smo vrijeme zatim šutjeli. Pretpostavljao sam da prema svojoj dužnosti i u ovakvim slučajevima ne bi smio previše govoriti. Opet, osjećao sam da se u sebi lomi između vojnika i čovjeka. Čini mi se da je i on bio nestrpljiv da se konačno pojavi moj sin. Uf, tko zna da je na njegovu mjestu kojim slučajem nekakav ludi oficirčina, vjerojatno ne bi sa mnom ovako besmisleno ćaskao. Tišinu koja je ispunila ured stražare prekine kucanje na vratima.
– Naprijed!
Uzvikne kapetan, a vrata se naglo otvore te u ured stupi moj sin koji samo što nije pao u nesvijest kad me ugledao.
– Druže kapetane…
– Dobro, dobro, vojniče – kapetan se osmjehne pa nas upozori. – Došao ti je otac u posjet, pa makar se to kosilo s pravilima službe, ovdje možete nakratko razgovarati. Desetak minuta, važi?
– Pa kako si ti došao ovamo?! – upita me sin sav izbezumljen dok smo se grlili.
– Svi me to pitaju! – odgovorim mu raspoloženo kroz smijeh, povjerljivo spustim glas. – Automobilom, naravno!… Ali slušaj me, ozbiljno, imao sam nešto sreće, pomogli su mi uzgred neki znanci, ali ovamo me dovela isključivo naša zabrinutost za tebe. Moja i mamina!
– I što bi ti sada čovjek mogao reći?!…
– Hoćeš reći da sam lud zbog ovoga, ha?
– Tata…
– Slušaj, magarče jedan, došao sam po tebe!
– Ti to ozbiljno?!
– Najozbiljnije. Slušaj me, stigao sam još sinoć na Bled. Sve sam isplanirao, ali nisam siguran za stare putove kroz šumu…
– Gdje si noćas spavao, tata?
– U „Lovcu”. Ali pustimo to. Imam tamo nešto robe za tebe. Slušaj, ne znam što vam govore o sukobima, ali ti moraš odmah doma, hoćeš-ne ćeš!…
– Slušaj ti mene, tata, onda ne ću biti sam!
– Molim? Kako misliš da ne ćeš biti sam?
– Nas trojica smo već odlučili zbrisati odavde. Nas dvojica Hrvata i jedan Slovenac. I možda si došao baš kao naručen, ali bojim se da ćeš…
– Ma mulac jedan! Ti misliš da sam prošao toliki put da bih slušao te gluposti, ha? Miješat ću se u to, jer bez mene sami ćete upasti u gadnu nevolju! Vani sve vrvi od policije i teritorijalaca, razumiješ li? Dovoljno je da neki pijanac opali iz puške i počet će pakao!
On se tiho osmjehne i klimne glavom. Upravo je priznao da sam dobrodošao u njihovoj zamisli o bijegu iz vojarne.
– Znaš, tata, nije najteže pobjeći iz vojarne, ali ne znamo što nas vani čeka! To je ono najgore. A sada kad si ti ovdje – super!
– Onda? Što ćemo? – požurim ga bojeći se da će se svakog trenutka pojaviti onaj kapetan.
– Znaš li gdje je željeznička postaja na Bledu? Ondje je, ako se sjećaš, nekakvo odmaralište…
– Znam, znam. Onuda smo išli na vježbe.
– E, tamo, onom šumskom stazom kreni slobodno prema vrhu, pa se spuštaj ovamo…
– Čekaj malo! A kako vi mislite izići iza žice?
– To nije tvoja briga… – naglo zašuti nakon što smo začuli korake na hodniku. – Ne znam kada ćemo se pojaviti, ali sigurno još večeras, negdje iza večere!…
Nakon kratkog kucanja na vrata kapetan stupi u ured.
– Žao mi je, gospodine, ali morat ćete prekinuti razgovor. Morate me razumjeti…
– U redu, kapetane – odmah odgovorim. – Mnogo ste učinili kad ste dopustili da se vidimo. Sada sam mirniji!
* * *
Na povratku u Bled osjećao sam strašnu glad, ali prvo sam požurio u policijsku postaju da bih upozorio njihova zapovjednika o akciji bijega mladih vojnika. Bože moj, valjda će pomoći da sve protekne u najboljem redu? Policijski zapovjednik prvo je s nerazumijevanjem klimao glavom, a onda je shvatio da ima posla s upornim roditeljem. Uvjerio sam ga da su mladi vojnici na rubu živaca te da će svakako pobjeći htjeli mi to ili ne. Na posljetku je dogovoreno da se nađemo kod željezničke postaje na Bledu u 19 sati. Otišao sam u „Lovec” na objed. Bio sam jedini gost u restoranu gdje me dočekala nekakva jeziva tišina, obuzela me u prvom trenutku strašna tjeskoba da će sve propasti. Tko zna čemu će se izložiti oni klipani zajedno s mojim sinom?! Ruke su mi se oznojile uslijed nervoze, uslijed straha da će neka budala zapucati za njima i… Osjetim laganu drhtavicu kroz tijelo i strašnu, strašnu nemoć. A što će sutra biti? Što će biti ako ga proglase dezerterom? Dezerterstvo je strogo kažnjivo po zakonu… Po ZAKONU, da! Ali koji i čiji zakon može biti jači od roditeljske ljubavi i brige da zaštiti vlastito dijete od pogibelji? On je mlad i blesav; sprema se za svoj najveći pothvat u životu. Moguće je da će trčati pod kišom metaka! O, mili Bože!?…
V.
Potom opazih anđela gdje silazi s neba držeći u ruci ključ od Bezdana i velike okove. On uhvati Zmaja (…) sveza ga (…) zaključa i zapečati, da više ne zavodi narod dok se ne navrši tisuću godina.
Već prije 19 sati došao sam do željezničke postaje, a ondje su bili policajci i onaj njihov zapovjednik. Bio sam jednako uplašen i uzbuđen zbog svega što će uslijediti. Vjerovao sam u onoga svog mulca. Policajci su me umirili rekavši da su na zakazanome mjestu već raspoređeni teritorijalci baš zbog moguće pretpostavke da bi se onim putem moglo najlakše pobjeći iz vojarne te smo se uputili onamo s nadom da će sve proteći bez ispaljena metka. Jedan ispaljeni metak mogao bi označiti kraj sporazuma s vojarnom, moguće čak i još jedno žarište sukoba u Sloveniji! Prilično dobro poznavao sam put do odmarališta iza željezničke postaje kao i onu šumsku stazu kojom se preko brijega dolazilo do Bohinjske Bele. Kad smo se uskoro sastali s teritorijalcima usred šume, stali su se upoznavati sa mnom, raspitivati se o vojnicima koji su ostali u vojarni, netko me ponudio domaćim žganjem.
Krenuli smo potom strmim puteljkom prema mjestu dočeka. Zapovjednik policije davao je upute svima što treba učiniti kad se mladi vojnici pojave i ako se uopće pojave. No umirio me riječima da će već biti na sigurnom kad se izvuku iza žice. Sumnjao je da će pucati za njima iz vojarne. Da, i ja sam odbacio takvu suludu mogućnost da bi netko od njihovih supatnika iz vojske mogao zapucati, osim ako na stražarskim mjestima nisu oni zagriženi, tvrdoglavi vojnici bez ikakvih skrupula. Cijelo vrijeme kopkalo me u mislima upravo to što mi sin nije stigao objasniti pod kakvim uvjetima misle zbrisati.
Sjetio sam se jedne vojne vježbe na Pokljuki nedaleko odavde kada smo se nas nekolicina gotovo izgubili na snježnim padinama obavijenim gustom maglom. To je bilo gadno; bili smo promrzli, gladni i izmoreni, a naš poručnik je drečao da smo nesposobni majmuni zbog kojih je izgubio bodove na vježbi. Jednostavno, bilo je dovoljno promašiti puteljak da se izgubiš u nepreglednim gustim šumama pod bijelim snijegom. Ljeti nije ništa manje mogućno izgubiti se u ovim istim šumama. Svuda se uzdigla golema paprat, a ovim puteljkom valjda do jučer nitko mjesecima nije prolazio. Znam pouzdano koliko je nemoguće snalaziti se, osobito noću. U meni je rasla zebnja da je sve zaludu, jer dečki se ne će pojaviti, vjerojatno će odustati ili će biti spriječeni. Čak bi mi bilo lakše, pomišljao sam, da se začuju nekakvi pucnji, onda bih znao barem da bježe! O, Bože, svakakve misli motaju mi se po glavi!…
Odjednom netko je sprijeda dojavio dolazak nekakve grupice s druge strane. Zlu ne trebalo, sklonili smo se iza stabala pored puteljka, sasvim blizu, e da bismo mogli raspoznati jesu li to naši bjegunci ili nekakva ophodnja. Primijetio sam da su svi oko mene otkočili oružja. Ponovno trenutci tjeskobna iščekivanja. Poludjet ću ako moj sin ne bude s njima! Na to ne smijem ni pomišljati… No bilo nam je svima lakše kad se na puteljku pojavila grupica od pet zadihanih vojnika. Svi odreda bili su bez vojničkih kapa, poneki čak i bez košulje. Brzo su se kretali osvrćući se svuda oko sebe. Nisu nas mogli primijetiti u gustoj šumi. Odjednom mi je skoro srce iskočilo od radosti kad sam prepoznao u jednome od njih mog sina. Kad sam ga dozvao, svi su prestrašeno zastali kao ukopani za trenutak, a onda su odahnuli i prasnuli u smijeh. Drugi put toga dana zagrlio sam svog dječaka osjetivši snažno lupanje njegova srca i udisao njegov znoj. Bio je vruć i mokar od glave do pete. Smijali smo se obojica.
– Ima li vas još? – zapovjednik policije ih upita svakome stegavši prijateljski ruku.
– Još neki su htjeli pobjeći, ali su odustali! – reče jedan od njih te doda. – Sada će im biti teže pobjeći kad se otkrije da nas nema!…
Zatim smo se svi zajedno požurili prema željezničkoj postaji, a moj sin nije se prestajao smijati zbog uspješna bijega, a kad sam ga pitao kako su to izveli, samo je slegnuo ramenima.
– Sve je u rasulu! Imamo mi svoje dečke na straži koji malo zažmire dok mi pretrčimo polje!…
Neki teritorijalci više su kroz šalu korili mladiće zato što nisu ponijeli koju pušku ili strojnicu sa sobom, a ovi im uzvrate da će to svakako učiniti – drugi put!
* * *
Kući smo krenuli sutradan, nakon što smo se oprostili s ostalim prebjezima. Rat u Sloveniji još jenjava i putovanje nije bilo sigurno. Čuli smo da su neki oficiri minirali skladišta streljiva zaprijetivši da će ih dignuti u zrak ako budu napadnuti. Čuli smo za zračne napade na kolonu automobila kod Šentvida i stradavanje austrijskih novinara. Govorilo se o grupi ubačenih specijalaca, takozvanih „Nišlija”… Unatoč tomu, krenuli smo prema Rijeci. Nedaleko od Postojne zaustavili smo se pred gostionicom. Moj sin zagleda se u mene.
– Znaš li što, tata…
– Što je sada? Bojiš se?
– Ma… – kratko se zamisli. – Razmišljam o nekim dečkima koji su ostali. Vjerojatno ih nikad više ne ću vidjeti i čini se da sam ih prevario… Ne znam, to je nekakav glup osjećaj… Valjda će me razumjeti…
– Razumjet će te oni, ne brini se…
Nikad mu nisam priznao da sam i ja htio pobjeći iz vojske, ali to su bila neka druga vremena u kojima si mogao biti trajno žigosan. Jamačno bih završio u zatvoru, a život bi mi krenuo drugim tijekom.
– Slušaj, sine, kad-tad morali biste se razići. I ja sam imao nerazdvojnih prijatelja u vojsci, gospodine dezerteru! Misliš da mi nije bilo teško zbog rastanka nakon prokletih osamnaest mjeseci? O, imali smo mi lijepih planova da se sastajemo, kumujemo jedni drugima, ali to je bilo sve samo ne ozbiljno na posljetku. Dakle, koliko god smo planirali i dogovarali se, nikada se više nismo vidjeli. Dopisivali smo se dok nismo shvatili da više nemamo što reći. Život ide dalje, to mora tako biti. Nikoga nisam prevario. Razumiješ li?
– Pokušavam…
– Znaš, jer smo se vratili svatko u svoj život čista obraza pred licem neba. Samo iskustvo više ostajalo je za nama, u našoj svijesti… No, idemo na pivo?
– Pivo?
– Da, pivo! Hladno pivo! – osmjehnem se prepun olakšanja i „prijekorno” ga pogledam. – Slušaj, ne idemo dalje dok ne utolim žeđ!
– Onda idemo, stari moj!
* * *
Kad smo stigli kući, moja žena od silne radosti zaplakala je ne prestajući grliti sina. Nismo bili posve sigurni što treba učiniti, hoćemo li objedovati, napiti se pošteno ili otići na policiju, ili na odjel obrane. Ali sve potonje odložili smo za sutradan. Vjerovali smo da je najgore, iščekivanje i strepnja, daleko iza nas, negdje u gorenjskim brdima. K nama je došlo nekoliko susjeda koji su htjeli pozdraviti našega „dezertera“. Moralo se, dakle, proslaviti…
Za koji dan rat u Sloveniji bližio se svršetku porazom Jugoslavenske narodne armije. Na žalost, iza toga kratkotrajnog rata za slovensku samostalnost ostalo je stotinjak žrtava. Nikada nitko nije proglašen krivcem zbog izgubljenih života, jer kad se pokrenu ratni strojevi, na mrtve se ne računa; tek nešto kasnije preostaje puko ispunjavanje brojidbe, zar ne?
Zloguke ptice ratnih prijetnji i strahota nadvile su svoja krila nad Hrvatskom, polako i podmuklo…
Siniša Posarić
Povezano
S. Posarić: Pred licem neba I.
[ad_2]
Source link