Ž. Dogan: Zašto nam treba potpuna istina o Jasenovcu?

Mjesec svibanj, koji smo upravo ostavili iza nas, svake godine u Hrvatskoj prođe u znaku komemoracija žrtvama jasenovačkog logora iz vremena 2. svjetskog rata i bleiburškog pokolja kada je rat već bio završen. I sve to skupa obično započne i završi u svađama oko toga čije su žrtve bile nevinije i veće, što očito ukazuje na to da ta dva tragična događaja iz hrvatske povijesti moraju biti predmet temeljitog i nepristranog istraživanja. Kada bi potpuna istina tko je što uradio za vrijeme i nakon 2. svjetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije, izišla na vidjelo, bile bi srušene mnoge zlonamjerno konstruirane laži i mitovi, kojima se gušila i ocrnjivala želja hrvatskog naroda za slobodom.

Problem današnje Hrvatske je u tome što njezini vodeći političari i čelni ljudi institucija koje bi trebale zastupati i braniti pravo hrvatskog naroda na punu istinu o Jasenovcu i Bleiburgu, ili su ucijenjeni prošlošću svojih roditelja, ili korumpirani, ili katastrofalno odnarođeni. Tako da bilo kakav pokušaj znanstvenog istraživanja ili dubljeg čeprkanja po mračnim tajnama tih dviju masovnih ljudskih tragedija odmah bude izložen žestokom napadu, osudi, ismijavanju i na koncu izguran na marginu.

Jedan je od razloga i još uvijek prisutna autocenzura zbog snage i utjecaja duboke države koja čvrsto kontrolira i nameće ‘bivšu’ političku korektnost. Teško je upustiti se u istraživanje ili kritiziranje nečeg kada znaš da ćeš zbog toga na sebe navući medijsku hajku i etiketu srbomrsca i fašista. Ili kad znaš da zbog toga možeš izgubiti posao, mogućnost napredovanja, a u krajnjem slučaju i glavu.

U takvoj društvenoj klimi cvatu notorni hrvatskosrpski ‘istoričari’, intelektualci i novinari koji se ugodno tove na državnim i beogradskim jaslama predstavljajući sebe kao one koji imaju monopol na povijesnu istinu i jedine kojima obični narod može vjerovati.

Povratak bivše društvene klime

Nedavna uvjetna zatvorska kazna istraživačkom novinaru Marku Juriču i zabrana pristupa mainstream medijima povjesničarima i znanstvenicima koji nisu opterećeni jugo-velikosrpskom prošlošću, jasan je znak povratka bivše društvene klime i gušenja slobode govora. Isto kao u bivšoj Jugoslaviji i u današnjoj Hrvatskoj progone se i diskreditiraju ljudi koji se usude javno govoriti istinu i rušiti zlonamjerno konstruirane mitove i laži o svom narodu.

Pogledajte tu kultnu elitu čuvara revolucije i ‘istine’ koja se s jedne strane zdušno bori za punu slobodu govora za one koji pljuju po hrvatskoj državi, njenim stvarateljima i identitetskim vrijednostima, a s druge za progon i cenzuru onih koji se zalažu da Hrvatska konačno iziđe iz mraka jasenovačkog i kumrovečkog.

Koliko će hrvatskom narodu u Domovini uzeti vremena da se izbornom lustracijom izvuče ispod tereta ‘bivše’ politike i njezina nasljeđa te konačno zatvori tu mučnu stranicu svoje povijesti, samo Bog zna.

Kad govorimo o Jasenovcu i Bleiburgu, mora se naglasiti kako se u čvrsto isprepletenoj mreži zlonamjernih mitova i laži, koju su velikosrbi i jugoistoričari ispleli i pletu do današnjih dana, završava svaki istinski pokušaj rasvjetljavanja tih dviju masovnih ljudskih tragedija.

Bez obzira na sve, svatko tko ima imalo osjećajnosti, mora imati sažaljenja za one koji su patili ili izgubili život u jasenovačkom logoru za vrijeme 2. svjetskog rata i one koji su živi zazidani u rudarska okna ili masakrirani na križnim putovima od austrijske do makedonske granice nakon što je rat već bio završio.

Na Jasenovac se ne može gledati izolirano

Što se Jasenovca tiče, sve što se dogodilo u hrvatsko-srpskim odnosima ima svoje duboke korijene u prošlosti. Srbi i Hrvati mogu danas raspravljati oko broja žrtava i karaktera tog mračnog simbola ustaškog režima, je li bio radni ili istrebljivački, ali je činjenica da on nije bio elementarna nepogoda koja se samo tako sručila s neba na srpski narod – ‘samo zato što su Srbi’. Ni jedan povijesni događaj ne može se ozbiljno razmatrati ni razumjeti ako ga se ne stavi u kontekst vremena. Tako se ni na ustaški logor Jasenovac ne može gledati izolirano od povijesne dubine i širine onog što se dogodilo u prošlosti, posebice za vrijeme prve Jugoslavije. Na žalost na primjeru jasenovačkog logora pokazalo se da lekcija koju zlostavljani najbolje nauče od svog zlostavljača jest kako zlostavljati druge.

Naravno, za zločine počinjene u njemu ne postoji nikakvo opravdanje, ali se na taj mračni simbol ustaškog režima može gledati kao na jedan ekstremno osvetoljubivi refleks akumuliranog bijesa na Srbe zbog desetljeća krvave velikosrpske diktature kralja Aleksandra. Točno, bila je to neprimjerna reakcija, ali možemo li ignorirati glavnu ulogu koju je agresivna velikosrpska ideja i politika odigrala u dosadašnjim tragedijama koje su zatekle sve narode na prostoru bivše Jugoslavije?

Govoreći na skupu ‘Kuda ide Balkan’ u srpnju prošle godine u Novom Sadu, nedavno preminula, a nekad vodeća i moćna srbijanska političarka Latinka Perović je rekla: ”Velikosrpstvo je bilo uzrok svih ratova i strašnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije. Velikosrpska nacionalistička politika išla je na zaokruživanje tzv. srpskog nacionalnog prostora, a ta politika i danas djeluje destabilizirajuće i izaziva nepovjerenje kod drugih naroda i država u susjedstvu. Velikosrbi su oduvijek Jugoslaviju smatrali kao proširenu Srbiju. I danas sva ta politička praksa i ideje o jedinstvu svih Srba, naoružavanje, odnos prema ratu u Ukrajini, sve je to manifestacija tog duha, a Vučić je trenutno glavni faktor nestabilnosti u Regionu.”.

Dakle, prije nego što se počne raspravljati o karakteru i broju žrtava Jasenovca koje se ne mogu ničime opravdati, moramo biti na čisto s jednom stvari – da nije bilo grabežljive velikosrpske politike, terora i zločina nad Hrvatima u prvoj i drugoj Jugoslaviji, ne bi bilo ni ustaša ni Jasenovca, ni Bleiburga, ni Vukovara, ni Oluje, ni traktorskih kolona u pravcu Srbije.

Od Načertanija do Vučića

Nitko neće razumjeti povijest Balkana i neće shvatiti što bi se u budućnosti moglo dogoditi ako ne nauči ispravno ocijeniti suštinu velikosrpske politike i propagande. Nedovoljno razumijevanje tog fenomena imalo je za posljedicu grozne ratove i genocidne masakre u prošlosti. Samo u prošlom stoljeću Srbi su započeli ili vodili 7 ratova za proširenje svojih granica. Temelj na kojem počiva velikosrpska politika i propaganda je širenje granica Srbije na račun susjednih naroda milom ili silom. Tu činjenicu od ključne važnosti potrebno je itekako istaknuti ako se želi razumjeti uzrok krvoprolića i mržnje između Srba i Hrvata, Srba i drugih ‘bratskih’ naroda i Srba s cijelim svijetom. Onaj koji to ne vidi i ne razumije ima problema s političkim sljepilom i nepismenošću.

Svatko tko poznaje povijest i ima dvije čiste u glavi, može od Garašaninovih Načertanija … do Vuka Karadžića … Nikole Pašića … kralja Aleksandra … Slobodana Miloševića … i današnjeg vožda Vučića, spojiti točkice i povući jasnu crtu kontinuiranog posrbljivanja, sotoniziranja i napadanja manjih susjednih naroda. Povijest nije bila blaga prema onima koji su bili slijepi, ili su se pravili da su slijepi na te činjenice.

Ako odvrtimo film političkih događanja unatrag, vidjet ćemo da su panslavizmom romantično zaneseni Hrvati prigodom stvaranja prve Jugoslavije kao ‘guske u maglu’ pohrlili ‘braći’ Srbima u zagrljaj videći u njima saveznike i zaštitnike, naivno misleći: ako mi budemo dobri prema njima, i oni će biti dobri prema nama. Ali kako su se progoni, zlostavljanja i okrutna ubojstva svih onih koji su se odupirali brutalnoj srbizaciji i pljački Hrvatske umnožavala i kulminirala strijeljanjem mirotvorca Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini, postalo je očito o kakvoj se ‘braći’ i jednakopravnosti u zajedničkoj državi radi.

Evo kako je u svoj knjizi ”Croatia-Myth and Reality” daljnji tijek događaja opisao američki povjesničar židovskog podrijetla Michael McAdams – Nakon ubojstva Radića čaša se prelila. Dotadašnji zamjenik čelnika hrvatskih zastupnika u jugoslavenskom parlamentu dr. Ante Pavelić osniva Hrvatski osloboditeljski pokret – Ustaše, s ciljem da se za hrvatsku slobodu i neovisnost izbori jedinim preostalim i mogućim načinom – silom. Na početku 2. svjetskog rata dr. Pavelić se sa svojim ustašama priključio silama Osovine jer je Hitler Hrvatima odmah obećao dati ono što im je ”demokratska” Europa stoljećima branila, samostalnu hrvatsku državu.

”Dok svi Hrvati nisu podržavali ustaški režim u 2. svjetskom ratu, većina njih je podržala neovisnu hrvatsku državu”. Nakon proglašenja NDH 1941., iako imenom neovisna, novostvorena hrvatska država nije uopće bila neovisna, već podijeljena na njemačku i talijansku okupacijsku zonu nakon čega je Mussolini priključio velik dio dalmatinske Hrvatske Italiji. Kao cijenu za svoju ”neovisnost” i savezništvo s Hitlerom, Pavelić je morao provoditi antisemitske zakone i istovremeno se boriti protiv vojske Titovih partizana i četnika, čija je posljedica bila koncentracijski kamp u Jasenovcu.

Te činjenice koje navodi prof. McAdams u svojoj knjizi u kontekstu priče o Jasenovcu, olako se preskaču i namjerno zanemaruju.

Einstainov i Mannov apel

Iako se ničime ne može opravdati, niti umanjiti zločin nad nedužnim Srbima koji su nastradali u Jasenovcu, ipak se treba prisjetiti masovnog terora te brutalnog progona, pljačke i ubijanja Hrvata od strane velikosrpske diktature u prvoj Jugoslaviji. Interesantno je spomenuti da su čak i najugledniji ljudi tog doba, poput velikog znanstvenika Alberta Einsteina i pisca Heinricha Manna, koje sigurno nije puno zanimala politika, bili zgroženi razmjerima krvavog nasilja nad Hrvatima. Nakon strijeljanja hrvatskog vođe i mirotvorca Stjepana Radića i još četvorice hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini, a povodom brutalnog ubojstva čuvenog hrvatskog povjesničara i političara Milana Šufflaya, koji je tri godine kasnije usred dana zatučen metalnim šipkama u Zagrebu, njih dvojica smatrali su moralnom dužnošću javno dignuti svoj glas u znak prosvjeda protiv tako okrutnog zlostavljanja Hrvata od strane velikosrpskog režima. Napisali su i potpisali apel tadašnjoj Međunarodnoj ligi za ljudska prava (danas UN) koji je poslije njih potpisao još čitav niz drugih intelektualaca i uglednih osoba tog vremena, a objavio New York Times od 6. svibnja 1931. Apel glasi:

“Činjenice potvrđuju da se nasilje i užasi koji se primjenjuju nad Hrvatima stalno pojačavaju. Imajući u vidu ovakvo alarmantno stanje molimo vas, Međunarodnu ligu za ljudska prava, da poduzmete sve potrebne mjere kako bi se zaustavila ova neprekidna i divlja tiranija.

Ubojstva kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva ne smiju se tolerirati. Slavljenje (srbijanskih) ubojica, kao nacionalnih heroja ne smije se tolerirati. Osjećamo da je dužnost Međunarodne lige za ljudska prava apelirati na sve one koji poštuju slobodu i ljudska prava naroda da se suprotstave tiraniji koja vlada u Hrvatskoj i počnu dostojanstven prosvjed. Sve zemlje, posebice Francuska, Njemačka, Poljska, Austrija i mjesta gdje Međunarodna liga za ljudska prava postoji, imaju odgovornost da djeluju kao štit za obranu ove male, miroljubive i prosvijećene nacije.

Očekujući vašu odluku šaljemo vam ljubazne pozdrave,

Albert Einstein
Heinrich Mann
travanj 1931., Berlin.”

Svjesni da takav neizdrživi teror i zvjerski zločini nad Hrvatima ne mogu ostati bez odgovora i osvete, Einstein i Mann su dakle još 1931. uzaludno alarmirali ‘humanu’ Europu i međunarodnu zajednicu da će to dovesti do nekontrolirane spirale sukoba i krvoprolića. Ništa se nije dogodilo. Vanjski stvaratelji i podržavatelji Jugoslavije i nakon toga su sve to nijemo promatrali s visoka i mirno stajali sa strane dajući okrutnom velikosrpskom režimu slobodne ruke i dovoljno vremena da završi sa započetom nasilnom srbizacijom i okupacijom Hrvatske.

Sustavna sotonizacija hrvatskog naroda fašizmom

Imajući na umu koliku su količinu zla velikosrbi nanijeli Hrvatima u prvoj Jugoslaviji, poglavito ubojstvo Radića, moglo se naslutiti kakav će biti odnos ustaškog režima prema Srbima u metežu 2. svjetskog rata. Jasenovac je bio ekstremna reakcija i odgovor na sva ta zlodjela. Čak je i ugledni profesor beogradskog filozofskog fakulteta dr. Nikola Samardžić na svom Twitter nalogu prije nekoliko godina napisao da su Srbi počinili toliko užasnih zločina nad Hrvatima u prošlosti da je Jasenovac bio samo odgovor na te zločine.

Nitko normalan ne može dovoditi u pitanje patnju i zločine u jasenovačkom logoru, ali toliko iracionalno prenapuhivanje broja stradalih i zloporaba stvarnih žrtava za ocrnjivanje hrvatskog naroda fašizmom, izvan su svake pameti.

I tko još ne razumije pozadinu takvih zlonamjernih spinova i manipulacija? I što je tu novo ako se zna da su u zadnjih 150 godina hrvatsku povijest velikosrbi sustavno potkradali i krivotvorili kako bi je prilagodili svojim grabežljivim planovima za budućnost. Cilj je hrvatskom narodu nametnuti osjećaj inferiornosti, dovesti ga u podređeni položaj i mentalno stanje koje odgovara njihovim osvajačkim namjerama. Ali istovremeno, preko svojih političara ‘istoričara’ i lobista, pripremiti teren vanjskim čimbenicima koji se pitaju ili odlučuju o sudbini naroda na prostoru Balkana i jugoistočne Europe, da se ravnaju prema njihovim ‘istinama’ i interesima.

Konstrukcijom monstruoznog jasenovačkog mita, o ‘preko milijun Srba i Židova pobijenih u Jasenovcu’, željelo se svu krivicu za zlodjela u vrtlogu 2. svj. rata svaliti na ustaški režim i time odvući pozornost od planski izvršenog poslijeratnog pokolja razoružanih hrvatskih vojnika i izbjeglica koji su zvjerski masakrirani nakon zarobljavanja na Bleiburgu.

S druge strane, stalna sotonizacija hrvatskog naroda fašizmom i dehumanizacija njegovih žrtava dio je poslijeratnog propagandnog inženjeringa kojim se stvaralo uvjerenje da su Hrvati koji se bore za svoju slobodu fašistički otpad kojeg je dopušteno ubijati bez ikakvog suda i grižnje savjesti. Okrutnost kojom je to urađeno na Bleiburgu i križnim putovima, duboko je ispod normi ljudskog načina ponašanja.

Ako je Srebrenica bila genocid, što je onda Bleiburg?

Ono što svakako posebice vrijeđa i zabrinjava jesu podle igre riječima kvaziantifašista tipa Mesić, Fumić, Habulin… koji na perverzan način diskriminiraju žrtve Bleiburga u odnosu na žrtve Jasenovca. Opravdavati genocidni pokolj bespomoćnih Hrvata na Bleiburgu i križnim putovima i nazivati to osvetom ‘jasenovačkim dželatima’ mogu samo lažljivci bez imalo morala u sebi. Rezultati svih dosadašnjih iskapanja jasno ukazuju da su ti nesretnici bili friško unovačeni hrvatski mladići i izbjegli civili koji vjerojatno nikada nisu čuli za Jasenovac, kao što većina njih nije znala što točno riječ fašist znači. Bili su to obični mali ljudi, hrvatski domoljubi, siti velikosrpskog terora prve Jugoslavije i željni vlastite slobode i države.

Osim toga, po Ženevskoj konvenciji svaki razoružani vojnik postaje civil, nevin, dok mu se ne sudi i dokaže krivica. Jedan od najvećih eksperata za ratno i humano pravo, redoviti profesor na hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, dr. Igor Primoratz kaže: ”Ubijanje civila i ratnih zarobljenika ratni je zločin uvijek, bio rat napadački ili obrambeni, pravedan ili nepravedan. Svaka država obavezna je takve zločine istražiti i osuditi”.

Dakle, pravno i po međunarodnim zakonima govoreći, na Bleiburgu i križnim putovima nad hrvatskim narodom izvršen je genocid i zločin protiv čovječnosti.

Ako je to bila Srebrenica, što je onda bio Bleiburg? Planetarna je sramota da oni rijetki koji su preživjeli bleiburšku kalvariju i oni koji su tamo izgubili svoje najmilije nisu dočekali da barem jednog od planera ili počinitelja tog barbarskog zlodjela vide u sudnici kako odgovara pred licem pravde. Umjesto toga za nagradu su dobili najbolje vile, najviša odličja, položaje i povlastice u Titovoj Jugoslaviji.

Točan broj likvidiranih Hrvata nakon povlačenja i predaje na Bleiburgu, zbog opstrukcije ‘više sile’, teško će se ikada doznati. Samo na području Slovenije registrirana je 581 masovna grobnica od kojih je tek manji dio istražen. O onima u Hrvatskoj i dolje niže do makedonske granice da i ne govorimo. Osim toga, za razliku od svih drugih vojnih operacija savezničkih snaga i Titovih partizana koje su opisane do najsitnijih detalja i stavljene na uvid javnosti, dokumenti o prisilnom izručenju i genocidnom pokolju Hrvata nakon svršetka II. svjetskog rata još uvijek se drže kao strogo čuvane tajne zaključane u arhivskim ladicama Londona i Beograda.

Prema vjerodostojnim iskazima neposrednih svjedoka (britanskih pilota) i istraživanjima svjetskih povjesničara i demografa (Rudolf Kizling, Misha Glenny, Jerca Vodušek Staric, Nikolaj Tolstoj…) može se prilično pouzdano tvrditi da je oko austrijsko-slovenske granice i na zloglasnim križnim putovima smrti, nakon svršetka II. svjetskog rata, likvidirano od 200 do 250 tisuća Hrvata.

Ako se dakle ti podatci usporede sa službenim podatcima Spomen područja Jasenovac (2013. g.), u kojima je zabilježeno nešto više od 83 tisuće žrtava u tom ustaškom logoru, od čega 47 tisuća i 627 Srba, onda se jasno vidi da je Tito bio daleko veći genocidni zločinac prema hrvatskom narodu nego Pavelić prema srpskom. Treba li se onda čuditi zašto se Tita ubraja među deset najvećih masovnih ubojica na svijetu? Unatoč tome ”neki povjesničari”, ”neke države” i ”neki centri moći” ga ne osuđuju. Dapače, još uvijek mu se dive i po istom receptu, najprije preko Miloševića, a danas preko Vučića pokušavaju ispod žita na istom prostoru pod zajedničkim krovom stvoriti opet ”novog” monstruma koji se sada zove Zapadni Balkan, Regija, Otvoreni Balkan, Srpski svet….

Pametnom dosta.

Željko Dogan