H. Hitrec: Državu imamo, sada možemo mirno izumrijeti

Kiša nas je ispljuskala početkom prošloga tjedna, a mjestimice i u nastavku, kombinirano s malim, podmuklim toplinskim udarima. Ako je i od kiše, previše je. Sva sreća, u dogovoru s nebesima bila je milostiva na Dan državnosti koji bi se trebao zvati Danom hrvatske državnosti, ali ne ćemo inzistirati. Kao što nije posve precizno uopće spominjati državnost samo uz taj dan početkom devedesetih, jer je državnost kao pojam, kao volja, kao težnja postojala u svim stoljećima hrvatske povijesti premda i u srcima ljudi, i kada je u davnini realizirana i kada je potom u raznim naddržavnim kombinacijama opstojala kao vječni plamen, kao zajedničko ognjište. Vatra, znači, koja se nikada nije ugasila jer je dio identiteta staroga državotvornog naroda. Kao i jezik, kao i vjera, kultura, umjetnost, isprepletene sastavnice koje su teškim vremenima ostajale i opstajale kao stupovi državnosti, ponekad i nesvjesne svoje krucijalne uloge.

Ispričavam se na uvodu, malo sam se zanio. Idemo u zbilju koju krasi lakoća i lakomislenost, u stilu: državu imamo, što se sada treba s tim gnjaviti, što god mi učinili, površno i glupo, država ostaje i možemo se igrati s njom kako hoćemo, ako nam štogod usfali, tu su europski fondovi, ako nam tko prijeti, mi na to kažemo NATO i svi zašute. Više se ne trudimo ni u Sabor birati najbolje od najboljih, zezamo se, opušteni. I predsjednike biramo od početka stoljeća iz istih pobuda. Fakini smo mi, samo bi se zabavljali. Državu imamo, sada možemo mirno izumrijeti.

Dobro, ovogodišnji je Dan državnosti protokolarno bio ozbiljan. Misa na pričuvnom položaju blizu katedrale, nadbiskup Kutleša govori o rastakanju, smjerna lica predstavnika vlasti, navečer koncert u HNK za elitu, gledam televizijski prijenos i u parteru ne prepoznajem ni jednu osobu, ali ako kažu da je to elita, sluga pokoran. Tek u nekim lastavičjim gnijezdima odnosno ložama razaznajem posvećene nositelje vlasti koji se prvih trideset minuta beskrajno dosađuju. Verdi, u redu, Traviata uvijek pali, ali onda Wagner i to dvaput što rečena publika teško može pratiti, a samo pet posto njih čulo za Lohengrina koji je meni poseban jer je prva opera koju sam vidio i čuo u životu, ne razumijevajući puno tada kao dječak, više fasciniran scenografijom i kostimima, osobito Jožom Gostičem i labudovima, pa kada sada vidim pozlaćene labudove na rukohvatu stuba HNK, naglo se vraćam u djetinjstvo. Tek sam poslije shvatio, a u ovo vrijeme današnje potpuno, da je u libretu riječ o sprječavanju curenja informacija o osobnim podatcima, jer Lohengrin lijepo veli Elsi od Brabanta da će ju ostaviti ako ga pita kako se zove, a glupača ga doista i upita pa Lohengrin otkriva da je sin Parsivalov i odlazi u suton, skupa s labudovima.

Nema previše veze s rečenim koncertom, osim Wagnera, a i za tu priliku je i iz inače teške glazbe izabrano nekoliko napornih dionica, pa je elita objesila čeljust kao da sluša Prigožina. Hrvatski se jezik pojavio negdje oko tridesete minute, pa i hrvatski skladatelji (poslije Straussa starijeg i Jelačić marša) dotično Lisinski, Tijardović, Gotovac i naravno Zajc koji je napokon malo podignuo atmosferu s Oj zbogom grade bijeli (ne odnosi se na Zagreb), i neizostavni U boj, u boj, uz mlaki pljesak ultralijevih nemremovca.

A ja umoran, imao sam svoju transverzalu za Dan državnosti, od jutra do večeri. Protokol mimo protokola. Pošli smo prije podneva nas par s Parnasa, a kamo nego na Medvedgrad, na Oltar domovine s kojega puca pogled na dobar dio Hrvatske, barem na onaj koji bi ostao Hrvatskoj i u velikosrpskim planovima. Sada Oltar opet izgleda vrlo dobro, sve je na mjestu i kako Bog zapovijeda, i raznovelični kamenovi i plavo valovito staklo, i pošišana zelena trava, a bio je nekih godina – prije no što je Bandić počeo bivati Hrvatom – sjećate se, zapušten i napušten valjda kao osveta krupićevaca zagrebačkih Gregorijancima, ili, točnije osveta Tuđmanu u vrijeme dekroatizacije. No i sada je napušten na drugi način, nije u protokolu vlastodržaca državnih i gradskih koji su novi „oltar“ podignuli pokraj Lisinskog, betonski hladan i uz prometnu ulicu, kao da povijesti nemamo nego smo se tek ispilili, ma kvragu. Odakle taj zazor prema Oltaru domovine, nije teško zaključiti, premda ima i onih koji tvrde da je gore teško doći, kroz šumu gdje vrebaju medvjedi (a oni u Kostreni!) pa nije uputno dovoditi u opasnost strane državnike, a ni domaće, kojih doduše nema.

Rekoh, bili smo na Medvedgradu na Dan državnosti, usprkos svim opisanim opasnostima, a s nama i ispred nas autor Oltara Kuzma Kovačić. Prije nas (ipak!) povijesne hrvatske postrojbe koje su nam sabljama krčile put. Govorili Kuzma, pa Milan Bešlić, likovni kritičar, pa Đuro Vidmarović poznati orator, pa Dinko Čutura, ravnatelj Državnog arhiva, što je logično jer je Oltar arhiviran.

Kuzma se dobro pripremio, pa budući da njega i ostale nisu pratili mediji, eto kiparova govora u Hrvatskim kronikama, da ostane trag. Ovako je zborio Kuzma Kovačić:

„Srdačno vas pozdravljam i čestitam vam Dan državnosti na povijesnom mjestu, pravom mjestu današnjega slavlja… Sjećamo se s radošću 30. svibnja 1994. godine kada je predsjednik Tuđman u nazočnosti kardinala Franje Kuharića svečano otkrio i otvorio za javnost Oltar hrvatske domovine, ovaj spomenik i cijeli uređeni Medvedgrad. Prije toga istoga je dana u Hrvatskoj narodnoj banci pustio u optjecaj hrvatski novac, kune i lipe. Kako sam kao auktor ovoga spomenika i hrvatskoga kovanog novca sudjelovao u svim tim događajima i zatim doživio dokinuće jednoga i drugoga, veoma sam ganut današnjim činom i zahvalan svima na sudjelovanju… Kada sam u vrijeme natječaja 1993. pokazao prvu skicu predsjedniku Tuđmanu i pokazao mu grumen plavoga stakla spomenuvši simbol Nebeskoga Jeruzalema koji me je vodio rješenju, zaiskrile su mu oči i ohrabrio me u naumu… Oltar domovine spomenik je svima, baš svima, koji su se kroz povijest žrtvovali za hrvatsku slobodu, posebno našim braniteljima u Domovinskom ratu, te je on pravi spomenik Domovini. Ovo je jedini spomenik podignut u vrijeme stvaranja i obrane samostalne, slobode, demokratske hrvatske države – nezamjenjiv identitetski simbol, simbol hrvatske suverenosti. Ovdje se predsjednik Tuđman, toliko zaslužan za podizanje spomenika i za njegovo ime, zadnjim snagama došao pokloniti braniteljima i Domovini. Nekoliko mjeseci nakon njegova preminuća prevratnička družba koja je tada preuzela vlast ukinula je funkciju ovoga spomenika u državnom protokolu kao mjesta davanja počasti Hrvatskoj, a najistaknutiji u tome bio je Stjepan Mesić, međunarodno priznati izdajica svoje domovine. I tako je to do danas. Nedavno je ukinut i hrvatski novac. Politika kontinuiteta odnosno svojevrsni kontinuitet politike iz 2000. godine! Htjelo se spomenik čak u nekoliko navrata odavde maknuti, što kao auktor nisam dopustio… Spomenici imaju svoj samostalni život i nije im moguće (protiv volje naroda) nametnuti zaborav, kako se često površno misli. Naprotiv, spomenici svojom duhovnom snagom, istinom sadržanom u njihovoj oblikovnoj, likovnoj stvarnosti i naravi, mogu utjecati na društvena zbivanja i tijek povijesti. Ovaj će spomenik živjeti u srcu hrvatskoga naroda u ime kojega smo, vjerujem, i mi danas tu, u živoj nadi po našem nastojanju (prvo nastojanje neka bude zahtjev za proglašenje Oltara hrvatske domovine nacionalnim kulturnim dobrom) da bi opet mogao doći dan njegova obnovljena dostojanstva, povratka u funkciju za koju je podignut. Kao što nas, vjerujem, nikad ne će napustiti ni utemeljena nada u povratak kune, također simbola identiteta i sredstva obrane hrvatskoga suvereniteta. Dao Bog da tako bude! Slava hrvatskim braniteljima. Slava obnovitelju i branitelju hrvatske državne nezavisnosti akademiku Franji Tuđmanu. Živjela naša jedina i vječna, ljubljena Hrvatska!“

Lijep govor, čak se pojavilo i sunce. Inače, „interijeri“ Medvedgrada bijahu zatvoreni za javnost, valjda nema posjeta u vrijeme blagdana. Naša posla.

Da, osim dva rečena protokola bio je i treći, u izvedbi omišaljskoga Zorana, koji je i opet uspio svašta izgovoriti u slobodnom izlaganju, ali i nešto posebno u opiranju pokliču Slava Ukrajini, koji je nacistički i fašistički itd., kaže on, egal pozdravu Za dom spremni. Tu treba zastati i razmisliti. Ako je riječ o istovrsnom pozdravu, onda treba pozvati na red sve europske političare koji su ga izgovarali i izgovaraju, i opaliti ih s četiri tisuće eura. Slava Ukrajini. Isto tako, ako izgovore Za dom spremni. Vjerojatno ne će, ali neka se nađe.

I da završim s Danom državnosti. Popodne domjenak u Nazorovoj, kuća Tuđmanovih, odnosno vrt, domaćin Stjepan Tuđman. Gosti vremenu neprilagođeni, tuđmanisti. Neprilagodljivi. Bio sam prvi put ondje u rano proljeće 1989. Bože moj, koliko je vremena prošlo i što se sve podogađalo.

Sutradan Dan grada Zagreba. Dan za danom. Majci Božjoj od Kamenitih vrata stiže procesija s Kaptola, svećenici i narod. Gradska se vlast sakrila u Vijećnicu, štiti ju vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. S Dolca glazba plaćenih lončara ili bubnjara, ljudi negoduju. O Majko Božja, o Kuhariću, čega sve nema u Zagrebu s ultraljevicom na vlasti koja bi rado vratila Dan na 8. svibnja, ali ne će dospjeti.

Što još ima? Aha, vrnula se ekipa posvojitelja iz Zambije, svečano dočekana kao da se nogometaši vraćaju sa srebrom ili barem broncom. Sretan kraj za njih, neka, ipak su hrvatski državljani, a mi svoje ne ostavljamo. Ima još jedna dobra vijest, uglavnom prešućena: stanovita starija Afroafrikanka posvojila je Pernara. Glede hrvatske siročadi – ona ostaju u Nazorovoj, neposvojena.

Život ide dalje, hodi. Hodovi za život od sjevera do juga, slušaju otkucaje srca živih bića. Usporedo ponegdje hodovi ponosa. Joj kako su cukreni dečki koji se drže za ručice, ne mogu ih se nagledati. Baš sam ponosan kad ih vidim, i na demografsku sliku Hrvatske.

Jezik naš svagdanji

Pišu se mature, maturanti se bolje snalaze u engleskom nego u hrvatskom pa treba intervenirati i u Ustav RH, postojeću odredbu zamijeniti novom koja glasi: U Hrvatskoj je u službenoj uporabi engleski jezik i latinica, te manjinski jezici: hrvatski i ostali.

S tim u tankoj svezi, recimo u športu. Futsal! Imali smo, dugo, dvoranski nogomet, ali je valjda bilo predugo pa sada igramo futsal. Tko nam brani da na otvorenom prostoru imamo fudbal. Nogomet zvuči pomalo ustaški.

Inače, u praksi imamo lijevi i desni hrvatski jezik. Lijevi donekle sliči hrvatskom, ali novosadskom. Nijanse. Eto Grbin gostuje na HTV-u, govori o odgajateljima. Novinar u studiju točno govori o odgojiteljima. Grbin ne registrira. Slično u novinama: priučeni novinar docira o knjigama i piscima rabeći riječ „prevaziđeno“, tačno. Nikako da prevlada svoju prtljagu. U tisku vidim veliki naslov o „vanzemaljcima“. U tekstu ispod naslova govori se o izvanzemaljcima i trebamo li ih se bojati. Već uvriježena majstorstva: tekstove pišu upućeni, naslove udara urednik sa svojom novosadskom prtljagom. Ista klatež u pravilu će u naslov staviti prevaru, jer im je prijevara prehrvatska. I pisat će prestolonasljednik, tačno.

A sada ozbiljno. U tiskovinama odličan razgovor s učenim Stjepanom Krasićem, o dominikanskoj knjižnici u Dubrovniku, jednoj od prvih javnih knjižnica u Europi, ali i o tome kako je i gdje počelo normiranje hrvatskoga jezika koji se u naslovu intervjua (opet urednici) naziva „našim“. Kaže Krasić da je, istražujući u arhivima „n a l e t i o” na papinski dekret iz 1621. da se hrvatski jezik mora predavati na europskim sveučilištima – u Bologni, Padovi, Beču, Parizu, Madridu i još mnogima. Da se m o r a predavati. Malo sam poskočio, sijevnulo mi je da sam to odnekud znao, čak napisao. Aha, u knjizi „Samo sreća, ništa drugo“ imam razgovor braće Zrinski s papom. Mladi Nikola i Petar bijahu na studijskom putovanju, takoreći, u Italiji, u Rimu ih primio u audijenciju papa Barberini (Urban VIII.). Govorilo se i o jeziku, pa će papa: „Točno kažu isusovci da je lingua croatica majka svih slavenskih jezika. Uostalom, već se predaje na svim europskim sveučilištima, ne vidim razloga da se tu nešto mijenja.“ Ako je tko slučajno pročitao rečeni moj povijesni roman, vjerojatno je pomislio – ah, taj uvijek nešto izmišlja, ma je li moguće. I još nešto: koliko god mislio, nisam se mogao sjetiti gdje sam to ja n a l e t i o na dragocjeni podatak. Ali očito jesam. Hvala Krasiću i tiskovinama, ovako je podatak ipak došao do većega broja ljudi.

Nije sve, znači, počelo s Gajem, ali je završilo s Vukom Karadžićem. Na velikom broju današnjih europskih sveučilišta ne predaje se lingua croatica nego srpskohrvatski. Sjede na ušima, a ne vidim ni da se hrvatska država previše buni, ni njezine institucije. Eh, što se moglo – i to dekretom – u 17. stoljeću, ne može se u 21. Beograd likuje: jeste ušli u Europsku uniju, ali niste u europska sveučilišta. I njima ćemo da damo boračke penzije.

Inače, Bartol Kašić je suvremenik Nikole i Petra Zrinskog, znatno stariji od nesretne braće doživio je (za ono vrijeme) lijepu starost – umro je četrnaest godina prije pogibije Nikole Zrinskog. A Nikola se družio s Križanićem, dok je ovaj bio župnik u Nedelišću, ako se ne varam.

Još samo nešto

Tek neznatno i usput, ali ima sveza. Čekajući u prvom dijelu kolumne opisane oltarnike, parkirao sam automobil pokraj crkve sv. Mirka (Emerika) u Šestinama, jer je smeće od auta odbilo penjati se na Medvedgrad. Crkva bez krova, u radovima. Skočio sam do groba Ante Starčevića, čija je okrugla obljetnica rođenja (23. svibnja 1823.) prošla nekako mlako, veće je zanimanje imao Kumrovec. Jedino je sjajna knjiga o Starčeviću autora Pave Barišića donekle popravila dojam.

Tako stojim na trenutak, prekrižim se, odlazim, prebirem u sebi što znam, recimo da je Ante Starčević na vlastiti zahtjev pokopan u opancima. I tanka sveza s Križanićem – naime, u nekom je razdoblju Ante bio na liniji Jurjevoj, glede Rusije. Povjerovao na čas da bi Rusija mogla biti osloboditeljica porobljenih naroda, među njima i Hrvata. Eh, da.

Bio je Ante i književnik, pjesnik, prozaist, satirik, dramatik. Prva se njegova drama zvala – Porin. Nije prošla na natječaju, prigovor bijaše da je pisana stilom premalo uzvišenim, odnosno niskim, narodnim.

I da se vratim u Šestine (nazvanu tako po štibri) i crkvi sv. Mirka iliti Emerika. Umro je mlad, odnosno poginuo u lovu (vepar kao i, navodno, u slučaju Zrinskoga VII.) Proglašen svecem, kao i njegov otac kralj Stjepan ili Istvan, te još neki Arpadovići. Zanimljivo je da ni jedan Trpimirović, recimo, nije proglašen svecem. Očito je već tada u Rimu vladao zazor prema Hrvatima, premda su se pokrstili prvi među slavenskim narodima, a Mađari u to doba još jahali prerijom. Ni Branimir, koji nije bio Trpimirović, nije proglašen svecem, iako je podignuo mnoštvo crkava. I tako sve do danas i Stepinca.

Toliko. Idemo prema Tijelovu. Sabor naglo zasjeda, između dva blagdana. Mogao bi u Šestinama, jer je šestina uvijek u sabornici. Šef Sabora prisjeća se bana Jelačića, koji je s vojskom upao u Mađarsku, tek da upita zašto ni jedan Trpimirović nije svetac.

Hrvoje Hitrec