I. Tijardović: Osvrt na dvije knjige o jasenovačkom logoru

Osvrt na knjigu ‘Grad mrtvih’ iz 1946. – autor Milko Riffer, u izdanju Naklade Pavičić

Dok sam knjigu čitao upitao sam se: ‘Zašto bi neki logoraš imao želju napisati knjigu o svom iskustvu boravka u Jasenovcu i to odmah nakon Drugog svjetskog rata kad se tad zbog teme Jasenovca mogla izgubiti glava samo zbog krivo izgovorene riječi, i to još u vrijeme dok je Jasenovac radio ‘punom parom’?’ Je li partija ‘naručila’ knjigu od autora kako bi postojali pismeni tragovi o zločinima u Jasenovcu tijekom ustaškog terora, jer ta knjiga ipak nije bila zabranjena? To je sad posao povjesničara, trud vrijedan utvrđivanja istine. Knjiga je tiskana 1946. i to u broju o kojem svaki autor kod nas danas može samo sanjati. I ne samo to, devet godina nakon autorove smrti knjiga je 1981. objavljena u izdanju Spomen-područja Jasenovac. Bez sumnje, riječ je o antifašističkoj literaturi bez ikakve književne vrijednosti, donekle liberalnog karaktera, koja ipak dugoročno nije polučila rezultate koje se od nje očekivalo, tako da je danas ‘laka meta’ za revizioniste.

Prema mom skromnom mišljenju knjiga je sadržajno neinteresantna i jedna je neuspjela dosadna priča (možda zbog opravdanog autorova straha za svoj život dok ju je pisao, straha od cenzure, tj. posljedica neznanja što je dopušteno spomenuti u knjizi, a što ne). Vjerojatno je i sam autor toga bio svjestan. Jer da nije bio, napisao bi još koju knjigu, možda druge tematike. Knjiga po ni jednoj osnovi ne može biti ozbiljan dokument u rasvjetljavanju istine o ‘jasenovačkom mitu’, jer ne može se povijest pisati na temelju informacija tipa ‘agencije latrina’ ili ‘pričali su mi’ ili ‘čuo sam’  itd. Iako je autor knjige bio samo godinu dana u logoru (10/1942-10/1943), ipak kaže ‘kampanja klanja trajala je neprekidno dvije godine’. Sve su te priče tipa o ‘Jozinu pobratimu vojvodi od Walesa’. 

Knjiga obiluje kontradiktornostima, tj. ide se iz jedne u drugu krajnost. Preko nekoliko rečenica navest ću primjere. Koliko osoba treba zaposliti da u jednom danu ‘umlate oko 1500 ljudi i svuku im odijela?’, ili što reći o ‘kružnim pećima koje su prečesto znale gutati živo meso nevinih žena i djece’, ili na nepoznatoj udaljenosti ‘čulo se škljocanje zubi ljudi koji su jeli mrtvaca’, ‘stotinu je ljudi hermetički bilo zazidano u neku kuću’, ‘od onih više od 800 tisuća nevinih žrtava rijetki su doživjeli čast biti zaklani poput ovaca’. Stječe se dojam da je spomenuto moralo biti ‘ugrađeno u priču’ u svrhu postizanja cilja. To je jedna krajnost, a druga slijedi kroz dostavu paketa i kulturni život logoraša. Naime, paketi s hranom i odjećom logorašima su gotovo redovito stizali, svake nedjelje održavale su se utakmice nogometa, za vrijeme crkvenih misa logorski je orkestar svirao Beethovena, logoraši bi nakon odsluženja kazna bili pušteni na slobodu itd. Teško je povjerovati nakon prve krajnosti da je ova druga zaista moguća. Ipak jest, zbog toga što postoje dokumenti koji potvrđuju drugu krajnost, no za prvu dokumenti ne postoje.

Kao što rekoh, osporiti sadržaj knjige kroz znanstvene radove (do razine magistarskog rada) ne bi bio iznimno težak posao, no svakako zanimljiv svima nama i od velike koristi u osporavanju ‘jasenovačkog mita’.

 Osvrt na knjigu ‘U mučilištu-paklu Jasenovac’ iz 1945. – autor Đorđe Miliša, u izdanju Naklade Pavičić

Što reći o autoru Hrvatu koji mijenja ime Jure u Đorđe, orjunaške opredijeljenosti, komunističke ideologije i k tome još i novinar zaposlen u redakciji zagrebačkih Novosti prije uspostave NDH? Na početku knjige u posveti piše: ‘Našem vođi Titu’. Želim li napisati osvrt o knjizi, nažalost, moram ju i pročitati.

Autor, ‘nesuđeni Dante’, studirao je pravo i medicinu tako da mu je iskustvo iz novinarstva pomoglo napisati ovu tešku knjigu za čitanje. Zbog kratkih priča, knjigu se uz veliku dozu strpljivosti može pročitati do kraja, a da ipak ne bude previše dosadna. Na dva je pitanja potrebno dati odgovore:

1) Zašto je autor samovoljno već 1945. napisao knjigu sadržaja u kojem bi i konc-logor Auschwitz bio mjesto za odmor u odnosu na Jasenovac?

2) Zašto su komunističke vlasti zabranile knjigu koja ide njima u prilog glede ‘jasenovačkog mita’?

Svi koje tema oko logora Jasenovac zanima, pozvani su dati ozbiljne odgovore na spomenuta dva pitanja (ovaj put interdisciplinarne znanstvene radove, no također samo do razine magistarskog rada). U zdravo uređenim društvima literaturom tipa ‘smeća’ nitko se ne bi bavio, no mi nemamo izbora jer sve što nam se danas događa prozivod je smeća, pa samo ozbiljno istraživanje može polučiti uspjeh, a to je da nas bezveznjaci svih zemalja više ne maltretiraju.  

Je li autor, nadimka ‘Morlacca’, psihički bolesnik koji bez materijalnih dokaza uvjerava čitatelje u postojanje svijeta iz njegove mašte ili pak mrzi iz dna duše sve što je hrvatsko ili je posrijedi što drugo? Je li autor u strahu pred komunističkim vlastima napisao ovu napornu knjigu, jer preživjeti Jasenovac značilo je i moguću optužbu za suradnju s ustašama? Naime, kako je bilo moguće ikome preživjeti Jasenovac, pa nije Jasenovac Auschwitz! 

Je li i ova knjiga naručena, ali ovaj put od velikosrba? Sasvim moguće. U to se vrijeme događaju masovni pokolji Hrvata od Bleiburga preko Križnog puta i to na načine opisane u knjizi. Samo jedan dan provesti u logoru protiv svoje volje bilo bi za svakog čovjeka previše, tako da me ne iznenađuje sadržaj knjige autora, jugoslavenskog nacionalista.
Svoj stav o knjizi ponajprije bi morali dati psihijatri i psiholozi, pa tek onda povjesničari, jer ne razumijem kako netko na temelju ovog lošeg ‘romana’ napisanog u samo dva mjeseca može graditi svoju ‘znanstvenu’ karijeru. Upitno je može li se išta od ove knjige upotrijebiti u ozbiljnom istraživanju! Da, u doba komunizma, sve je moguće. Ako takvi ljudi još uvijek imaju medijsku pozornost 2023., onda je to očit dokaz da je naše društvo (Hrvatska i EU) u dubokoj moralnoj krizi, jer se negativnom selekcijom i svim silama i sredstvima i dalje čuva ‘istina’ bez prava na sumnju u laž.

Kad autor kaže: ‘Najstrašnija mučenja za koja se u povijesti znade ni iz daleka se ne mogu prispodobiti s mučenjima u paklu Jasenovca’, pokušava li on sebe zaštititi pred mogućom antifašističkom sumnjom u način na koji je preživio Jasenovac ili je riječ o osobi s teškim psihičkim poremećajem ipak sposobnom razmišljati i pisati? U tom duh on nastavlja: ‘Ustaša bi Židovu naredio da se leđima nasloni o zid, a on sam bi pokleknuo na desno koljeno i nožem proparao bijednika od vrata pa sve do ispod trbuha’, ili ‘Iz Zagreba je stigla hitna obavijest, da se likvidacijom spaljivanja živih zatočenika pretjeruje’, ‘Pekli su im tabane, a ženama užarenim kliještima trgali dojke’, ’40 tisuća Cigana našlo je u paklu Jasenovca svoju smrt’, ‘Oko 20 tisuća djece likvidirana su uglavnom maljem, pomanje nožem ili samim rukama ugušena’ itd. Takvih konstrukcija u knjizi ima koliko hoćete, i normalno u stilu ‘pričalo se’. Djelomični sažetak tih konstrukcija užasa može se naći u poglavlju ‘Grobari’, a zbog poglavlja ‘Posebne strahote i individualni užasi u ukupnom paklu’, čovjeku se smuči shvativši na što je spala SPC i velikosrpstvo.

Je li autor proveo mjesec ili dva u Jasenovcu (III), a sve ostalo negdje drugdje (Stara Gradiška), treba provjeriti. Štošta iz knjige podsjeća na velikosrpsku politiku u kojoj se Domovinski rat, Hrvatsku i Hrvate izjednačava s ustašama i NDH, i to upravo na temelju sadržaja ove knjige. Interesantno je da je nekim novinarima na hrvatskoj medijskoj pozornici autor knjige ‘U mučilištu-paklu Jasenovac’ istinski uzor na temelju toga što i kako pišu.

U poglavlju ‘Rad i radione u paklu’ vidimo drugu sliku Jasenovca, ne kao mučilišta, već kao radnog logora u kojemu logorskim vlastima nije bilo u interesu držati radnu snagu gladnom ili ju ubijati. Je li to razlog sudske zabrane knjige nakon njezina izlaska? Možda, no jednostavnije bi bilo izbaciti to poglavlje i još nekoliko drugih kratkih poglavlja koja nisu bila po volji tadašnjeg komunističkog režima. Je li možda i samim antifašistima bilo pretjerano neumjereno dokazivanje autora u ‘genocidnost’ Hrvata poput ‘pri klanju neki su koljači srkali krv mrtvaca’? Ni to nije moguće isključiti jer pretjerivanje može polučiti suprotan učinak. I preživjeli logoraši nisu bili zadovoljni knjigom i prikazom zbivanja u logoru, pa se i tu može tražiti odgovor zašto je knjiga završila neslavno. U predgovoru knjige navode se i drugi mogući razlozi ‘spaljivanja’ knjige poput napada ratnog zrakoplovstva Jugoslavenske armije na logor Jasenovac ili priležničkog statusa ‘drugarice’ člana CK KPH, itd., no i to se moglo izostaviti u ‘cenzuriranom izdanju’ do kojeg nije došlo. Kako je knjiga ‘Grad mrtvih’– autor Milko Riffer, tiskana godinu kasnije od knjige ‘U mučilištu-paklu Jasenovac’, nije moguće isključiti da je Milišina knjiga bila od koristi Rifferu prilikom pisanja njegove knjige (po zadatku).

Upućenost ‘kralja perja’ u sve i svašta u svojstvu logoraša impresionira kad kaže: ‘Najviše je zatočenika odvedeno na rad u Njemačku 1942.’ Ako je to točno, zašto bi ustaše ubijali ljude, a potrebni su im, i to u više navrata, po 1500 u jednom danu. Prema autoru, riječ je o nesposobnima za rad. Njegovo brojenje buha također fascinira. U logoru, on, za liječnika na početku knjige ‘najteži slučaj’, znao je sve što se događa izvan Jasenovca pa kaže: ‘Krajem ljeta 1942. godine odvedeno je tisuću žena i starica, među kojima oko stotinu djece, u Jablanac na rad, a zatim su poubijani maljem’. Autorova upućenost u sve događaje na različitim mjestima, logorima, prostorijama… ostavlja dojam da on nije bio u logoru u svojstvu logoraša, već novinara koji je promatrao izvršenje svakog zločina, ma gdje da se dogodio, u zatvorenoj prostoriji, unutar logara ili izvan njega, pa čak i s druge strane rijeke Save, pa i u Austriji i Njemačkoj. Želim reći da je i ova ‘literatura’ lagana meta za revizioniste, tj. ozbiljne povjesničare. Ipak prednost imaju psihijatri, jer ova ‘knjiga’ može više koristiti medicini, a manje povijesti.

Mišljenja sam da je Milišina knjiga, u stilu priča Broja 1 iz Alana Forda, zaista naručena kako bi se opravdali (skrili) zločini nad Hrvatima. Mišljenje mi je potkrijepljeno poglavljem ‘Rad katoličkog svećenstva’. Knjiga je ostvarila cilj jer ‘jasenovački mit’ i dalje živi na račun svih nas, poreznih obveznika.

Obrada obiju knjiga (‘Grad mrtvih’ i ‘U mučilištu-paklu Jasenovac’) zajedno, vrijedna je znanstvenih radova, ovaj put razine doktorske disertacije.

Nakon pročitanih knjiga iracionalnog sadržaja ‘Grad mrtvih’ i ‘U mučilištu-paklu Jasenovac’, koje preporučujem čitateljima (kako bi se sami uvjerili u apsurdnost svega oko ‘jasenovačkog mita’), nije moguće dokučiti istinu o jasenovačkom logoru. Tek kad se usporede spomenute knjige s knjigama našeg Igora Vukića (‘Radni logor Jasenovac’ i ‘Jasenovac iz dana u dan’) i knjigama drugih autora u kojima se često koriste dokumenti iz Hrvatskog državnog arhiva, sumnja u antifašistički mit o Jasenovcu postaje opravdana. Nismo više daleko od prave istine i svakim smo danom sve bliže i bliže spoznaji kolika se zlonamjerno povijesna nepravda svjesno učinila Hrvatima. Četvrtinu nas je danas manje zbog nje.

Ovom bih prilikom htio pohvaliti Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac za njihov doprinos u traženju istine o logoru Jasenovac.

Kakva je budućnost ‘jasenovačkog mita’? ‘Jasenovački mit’, kojemu prijeti propast u Hrvatskoj, neće biti zaboravljen, jer se na njemu temelji opstojnost SPC, stoga će se mit prenijeti u Bosnu preko Save kako bi i dalje živio.

Ni jedna zemlja svijeta ne može se ponositi razdobljem Drugoga svjetskog rata, pa tako ni Hrvati NDH i Jasenovcem. Cijeli taj rat bio je pun strave i užasa, no Hrvati nisu taj rat započeli, niti ga htjeli, i sve im je bilo nametnuto, a posljedice su bile katastrofalne. Mi danas samo želimo biti što bliže istini, a do nje se može doći samo istraživanjima bez granica i bez zabrana. Arhivi, dokumenti, ma gdje bili, moraju istraživačima biti dostupni. Zabrane su nas i dovele tu gdje jesmo pa umjesto da i dalje živim samozatajno, daleko od svijeta zloga, bavim se temama koje su već morale biti potpuno istražene, a koje i dalje opterećuju mnoge, držeći sve nas zarobljene u prošlosti, s ponovno neizvjesnom budućnošću za našu djecu.

dr. Ivica Tijardović