J. Sabol: Na putu traženja Boga nalazimo sebe

Vjernik i nevjernik, više podsvjesno nego svjesno, osjeća u dubini svoje duše nepresušivu težnju za Višim, za Apsolutnim, za onom stvarnošću koju sadrži riječ „Bog“. Kod velikog broja ljudi ostaje ova težnja neprimijećena, neidentificirana. Tu je izvor nezadovoljstva koje nas obuzima, a da ne znamo tome razloga. Neispunjene čežnje uvijek su izvor nezadovoljstva. Stoga čovjek nastoji naći sredstva i načine kako ih zadovoljiti. Životni put jest put traženja ispunjenja čežnja. Katolički vjernik zna da čežnja za lijepim, za dobrim, istinitim, jednom riječju za puninom života, nije ništa drugo nego čežnja za Bogom. Nakon ispunjenih čežnja na najrazličitijim izvorima čovjek dolazi do zaključka da je konačno Bog onaj koji jedino može potpuno ispuniti čovjekove čežnje. To kaže izreka svetoga Augustina: Nemirno je naše srce dok ne otpočine u Tebi, Bože.

Važno pitanje ovdje glasi kako ostvariti taj susret s Bogom, s ciljem naših čežnja? Je li moguće da čovjek uspostavi izravni kontakt s Bogom bez posrednika, primjerice bez Crkve i crkvenih službenika? Jedan od znakova vremena danas je da ljudi misle da ne trebaju crkvenih posrednika na svojem putu k Bogu te pokušavaju ostvariti taj susret s Bogom na svoju ruku, primjerice svojim iskustvom. Mnogi vjernici smatraju da u njihovu punoljetnost spada i to da oni sami određuju način i sadržaj pristupa k Bogu, naime izravno preko vlastitog iskustva. To nije samo preuzimanje protestantskog principa vjerovanja. To je gledište koje ima izvor u demokratskom mentalitetu i u zahtjevu prava čovjeka na slobodu religije. Konačno je to posljedica ideologije autonomije i slobode kako ih shvaća moderna filozofija i moderno društvo.

U konkretnom životu vjernika dolazi još nešto što podržava taj mentalitet. Vjernici često priznaju da organizacija vjerskog života i crkveno-pastoralne pobožnosti u mnogo slučajeva uzrokuje neku vrstu blokade približavanja i pristupa k Bogu jer je sve previše posredno, puno zaprjeka na putu do konačnog cilja: do doživljavanja blizine Boga i susreta s Bogom. Mnogi vjernici toliko su zauzeti svladavanjem tih zaprjeka da im nestaje snage za ostvarenje svoje čežnje za susretom s Bogom.

Stoga je legitimno da vjernici traže da se te zaprjeke odstrane na njihovu duhovnom putu ususret Bogu. Mnogi pokušavaju ići ususret Bogu po svojem nacrtu, bez pomoći crkvene duhovnosti. Kod toga imaju bitnu ulogu vlastito životno iskustvo, vlastito srce i vlastiti razum, uska povezanost s prirodom, preuzimanje metoda duhovnosti istočnih religija. Duhovni pokreti unutar Crkve također su izražaj te želje za samosvojnim pristupom k Bogu. To je posve legitimno i u skladu s katoličkom tradicijom. Što su katolički redovi drugo nego ostvarivanje vlastite želje i težnje za nasljedovanjem Krista? Odgovara ljudskom biću da ima mnogo različitih putova do osobnog usavršavanja čovječnosti i do dolaska do osobne sreće. Sretni hoćemo biti svi. U čemu smo sretni i na koji način dolazimo do sreće, to je različito među ljudima. Stoga je normalno i legitimno da govorimo o svojem Bogu, o svojoj duši, o svojoj sreći. To je ta neposrednost Božje blizine i prisutnosti u svakom od nas, koju trebamo tražiti i ostvarivati u molitvi, u meditaciji, u duhovnim vježbama. u promatranju ljepota prirode, u slušanju glazbe, u zajedništvu s ljudima, i prije svega u djelima ljubavi bližnjega. Uvijek nas kod toga vodi samo jedna misao: Bog živi s nama; On je osoba, a ne neki nepokretni predmet ili neka snaga negdje u visinama, u nebu.

Sve što postoji, sve što se događa i sve što mi ovog časa radimo: sve je to stvarnost Božje milosti. Sveto pismo nam govori da se Bog nalazi u neprekinutom dolaženju nama u susret. On nam neprestano dolazi kako ga mi i molimo: Dođi kraljevstvo Tvoje. Ništa drugo ne trebamo činiti nego otvoriti srce i duh da se ispune riječi Otkrivenja: Evo, stojim pred vratima i kucam. Tko mi otvori, doći ću k njemu i s njime ću držati gozbu. To se poklapa s klasičnom filozofijom koja kaže da je teorijska spoznaja isto kao i jesti dobro pripremljeno jelo. Hranu primamo u sebe, prisvajamo ju, pustimo ju da nas jača i krijepi. Nešto slično događa se kod meditacije: prisvajamo sebi nove spoznaje; one djeluju u nama kao duhovna hrana; one jačaju naš um za daljnje traženje Istine; one pokreću našu volju za dobrima naše sreće. Sve ovo može se događati i ostvariti u tišini, u samoći. Nutarnja i vanjska tišina – tu je uključena i šutnja – apsolutni su preduvjet da možemo ostvariti svoju čežnju za zdravom duhovnom hranom i za istinskom srećom. Tišina i transcendentni Bog.

Tišina sa šutnjom ima upravo neku magičnu moć da nas prenese u jednu drugu stvarnost, različitu od svakidašnjice, u jednu stvarnost koja nam daje naslutiti ono, što sadržava riječ „transcendencija“ i na što trebamo misliti kada kažemo da je Bog transcendentan, svet, svemogući. Tko je doživio apsolutnu tišinu u Alpama – alpinisti pitaju jedan drugoga: čuješ li tu tišinu? – taj zna zašto je tišina bitna da čovjek dođe k sebi, da nađe sebe, da se doživi kao stvorenje, da osjeti radost i uzdignuće, koji su nepoznati u nizinama svakidašnjice. Gore, u visinama, zamukneš potpuno, gotovo prestaneš disati da bi mogao slušati „Tišinu“ i njezine božanske tajne.

Tišina je puna sadržaja i poruka. Tko zna šutjeti, tko ljubi tišinu, taj će biti nagrađen najdragocjenijim u životu: Božjom riječju bez govora. Knjiga Mudrosti potvrđuje nam to kada kaže: „Kad su sve stvari stajale usred šutnje, i kada je noć dosegla sredinu svog hoda, tada se spustila od božanskog prijestolja, o Gospodine, Tvoja svemoguća Riječ na Zemlju“.

Danas čovjek živi, nažalost mora živjeti, gotovo u neprekinutoj buci i galami. Iskustvo pokazuje da to stanje današnjeg čovjeka nužno vodi u fizičko, duševno i duhovno osiromašenje, osobito mladih, koji još nisu potpuno oblikovali svoju osobnost. Za razvitak skladne i zadovoljne osobe potrebna je sposobnost da čovjek bude sam sa sobom, da bude u samoći bez doživljavanja usamljenosti.

Čovjek se može u samoći doživljavati da je kod sebe, da je kod kuće, da je svoj gospodar. Kada si danas čovjek može priuštiti biti svoj na svome? Izgleda da on to i ne želi. Uvijek je negdje vani, kod nekog ili nečeg drugog kao da se boji biti sam sa sobom. To se događa zato što još nismo učvrstili svoj odnos prema Bogu; jer nismo svjesni da smo na putu k Bogu. Biti na putu k Bogu našem Stvoritelju i Ocu isto je kao i biti na putu k sebi. Misliti o Bogu isto je kao i misliti o sebi. Naći Boga isto je kao i naći sebe. To su misli iz tradicije katoličke duhovnosti. Zar je onda čudo da današnji čovjek izbjegava tišinu i samoću? Zar je onda čudo da moderni čovjek još uvijek ne pozna odgovor na pitanje tko je on; odakle je on i kamo ide? Tu trebamo tražiti uzrok činjenici da ljudi neprestano u komunikaciji rabe pojmove s promašenim sadržajem. Uzmimo kao primjer pojam slobode i pojam ljubavi.

Je li danas moguće iskustvo Boga? Mnogi ljudi danas su vjeri nutarnje posve otuđeni jer su zatvoreni prilazi k iskustvima Boga, na kojima je utemeljena biblijsko-kršćanska vjera. Jedan od glavnih izvora te zatvorenosti jest pojam iskustva, koji dolazi od tzv. iskustvenih znanosti i koji se uvriježio u svijesti današnjeg čovjeka. Iskustvo je ovdje isključivo usmjereno na objektivnu predmetnu stvarnost. Drugu stvarnost osim ove današnja znanost ne obrađuje, ni ne pokazuje interesa za nju. Ona, doduše, ne niječe mogućnost postojanja neke druge nadosjetilne stvarnosti kao što je to činila u prijašnja vremena, alli se drži po strani, prema načelu: o čemu se ne može govoriti pojmovima i metodama prirodnih znanosti, o tome treba šutjeti. To je to generalno gledište mnogih ljudi danas, koje se pomodno naziva „agnostičkim“. Tim je ljudima teško doći do spoznaje da „šutjeti“ o nebu, o Bogu čini naš zemaljski život jako siromašnim.

dr. Josip Sabol