Domovina Urednistvo
Što u iseljeništvo i što u diplomaciji, u Australiji sam proveo skoro trideset godina. U toj zemlji danas živi oko tristo tisuća Hrvata i njihovih potomaka. Zbog najveće udaljenosti od Hrvatske, osim Novog Zelanda, Hrvati u Australiji održavali su najveću osjećajnu i sentimentalnu bliskost s Hrvatskom. To su pokazali svojom djelatnošću desetljećima prije stvaranja samostalne hrvatske države 1991. godine, kao i tijekom velikosrpske agresije i borbe za međunarodno priznanje Republike Hrvatske.
Ipak ima nešto kod Hrvata u Australiji, što ih je u jednom dijelu razlikovalo od drugih hrvatskih iseljeničkih zajednica u svijetu. Makar nije uvijek bilo politički mudro, njihovo hrvatstvo bilo je daleko najemocionalnije i najradikalnije. O tomu će više objaviti u mojoj knjizi.
Australija je prva zemlja u svijetu u kojoj su Hrvati izborili priznanje hrvatskog jezika kao samostalnog jezika, u čemu sam i osobno sudjelovao, dok je Jugoslavija bila priznata i podržavana od cijeloga svijeta, a posebno velikih sila. Nakon 1970. u hrvatskim zajedncama diljem Australije nicale su Subotnje škole hrvatskog jezika za djecu rođenu u Australiji. I ja sam jedno vrijeme radio u jednoj od tih škola u Melbourneu.
Hrvati u Australiji bili su nepopustljivi
Pod utjecajem australske sredine, otpor djece rođene u Australiji prema učenju hrvatskog jezika bio je vrlo snažan, kao i u svim iseljeničkim zajednicama diljem svijeta. Međutim, Hrvati u Australiji kao roditelji bili su nepopustljivi u tom pogledu. I onda kad su se tomu izričito protivila, djeca su u školu hrvatskog jezika morala ići. U tim školama se osim jezika predavala i povijest, što je bilo posebno važno.
Zašto pišem ovaj osvrt. Danas sam bio posebno sretan kad sam iz Melbournea dobio fotografije od sina mojeg pokojnog kuma (ja sam 1975. bio na krštenju kum jednom od njegova dva sina blizanca) dr. Ante Kuneka. To je bio čovjek s kojim sam 1977. godine pokrenuo mjesečne novine Hrvatska istina.
Više od petnaest godina sastajali smo se gotovo svaki dan u njegovoj kući i do kasno u noć na hrvatskom jeziku smo raspravljali o svim mogućim temema koje su se ticale borbe za hrvatsku državu i rušenje Jugoslavije. Prije spavanja njegova dva sina, a ponekad i moja starija kćerka, do njihovog odlaska na spavanje ili mojeg odlaska svojoj kući, slušali su naše razgovore. Inače, sve do svoje smrti prošle godine Ante punih četrdeset godina nije nikada sa svojom djecom razgovarao na engleskom jeziku, a bio je intelektualac i radio je za državno poduzeće.
Vjerovali smo da će Hrvatska jednog dana biti slobodna i samostalna država. No, ni on ni ja nismo mogli vjerovati da će se 2018. dogoditi čudo koje će, nakon pobjede protiv Engleske, Hrvatsku donijeti u kuće nekoliko milijardi ljudi na svijetu. Bilo je to vrijeme kad smo se mi u Australiji borili s domaćim institucijama da nas ne zovu Jugoslavenima, jer u početku Australci nisu ni znali da Hrvatska i hrvatski narod postoje.
Kume Ante, uspjeli smo
Fotografiju kuće u kojoj smo pokojni dr. Ante Kunek (prošle je godine pokopan u Ivanić Gradu) sanjali o samostalnoj hrvatskoj državi, ali i aktivno radili da se to jednog dana ostvari, danas sam dobio obojenu u hrvatske kvadratiće. Mislio sam da će mi srce iskočiti od uzbuđenja i veselja. Govoreći sam sa sobom rekao: “Kume Ante, uspjeli smo”.
Naime u toj kući sada živi njegov sin Zvonko, koji je tu kuću obojao u danas diljem svijeta simbol Hrvatske – kvadratiće.
Dragi Ante, neka ti je laka hrvatska zemlja. Budi i u nebu ponosan što si djecu daleko od domovine odgajao u hrvatskom duhu. Nakon velikog uspjeha Vatrenih, danas tvoji sinovi shvaćaju što si im govorio, i onda kad te možda nisu htjeli slušati.
Dragi hrvatski roditelji u domovini i iseljeništvu, nemojte prestati učiti svoju djecu hrvatski jezik i tumačiti tešku povijest hrvatskog naroda. To je jedini način da u pravim trenutcima, kao što je ovaj danas nakon uspjeha Vatrenih na Svjetskom nogometnom prvenstvu, dođe do erupcije ponosa i ljubavi naše djece, ma gdje da žive, prema našoj domovini Hrvatskoj.
Antun Babić
